Uz nešto fanfara Ministarstvo financija SAD-a objavilo je izvještaj o tome što je potrebno učiniti vezano uz nadležno tijelo za urednu likvidaciju (Orderly Liquidation Authority – OLA). Ono je oformljeno unutar zakona Dodd-Frank o financijskoj reformi Wall Streeta iz 2010. godine i bilo je namijenjeno da se izbjegne ponavljanje onoga što se dogodilo u rujnu 2008., kad je jedna posrnula banka, Lehman Brothers, uspjela izazvati kaskadnu reakciju koja je gotovo uništila financijski sustav.

Nadležno tijelo za urednu likvidaciju (OLA) omogućuje Saveznoj korporaciji za osiguranje depozita (FDIC), podložnoj priličnim mjerama zaštite, da preuzme posrnulu financijsku tvrtku i likvidira ju urednim putem – vrlo slično onome što se događa, u pravilu, kad neka mala banka postane insolventna. Iako je izvještaj Ministarstva više nalik na politički dokument, nego na dobro osmišljenu tehničku procjenu, on ipak naposljetku donosi razuman zaključak: zadržati nadležno tijelo za urednu likvidaciju (OLA). Nažalost, izvještaj također prikriva širi zakonodavni okvir i regulatorni plan koji će dovesti do nepotrebnog rizika, i to rizika velikih razmjera, za financijski sustav.

Slabost stečajnog suda
Nadležno tijelo za urednu likvidaciju (OLA) privuklo je znatnu dvostranačku podršku tijekom posljednjih godina, uključujući podršku od strane Savjetodavnog odbora za sustavno rješavanje problema (SRAC, čiji sam član) Savezne korporacije za osiguranje depozita (FDIC).  Međutim, neki vrlo utjecajni republikanci iz Kongresnog odbora za financije nemilosrdno su napali Nadležno tijelo za urednu likvidaciju (OLA), tvrdeći da ono predstavlja vladin paket spasa na čekanju.

Oni ga žele ukinuti i inzistiraju da posrnule financijske tvrtke jednostavno prolaze stečajni postupak koji nadzire sud. Banka Lehman Brothers je naravno bankrotirala i upravo je širenje učinaka te propasti uzrokovalo toliku štetu u rujnu 2008. i nakon toga. Republikanci u Zastupničkom domu Kongresa, oslanjajući se na rad znanstvenika u Instituciji Hoover, zastupali su stajalište da bi preinake Stečajnog zakona – i takozvano Poglavlje 14 – omogućili takvim tvrtkama da propadnu bez rizika od nepovoljnih sistemskih posljedica.

Dobra vijest iz izvješća Ministarstva je da Trumpova administracije nije spremna podržati taj stav. Ministarstvo priznaje, premda implicitno, da se niti jedan stečajni sud ne može nositi sa složenim globalno međusobno povezanim obvezama JPMorgan Chase, Citigroup, Goldman Sachs, ili ostalih bankarskih holdinga od preko 500 milijardi dolara na vlastitoj bilanci. (Lehman Brothers je dugovao preko 600 milijardi dolara u trenutku kad je propao.)

Ponavljanje scenarija
Izvještaj Ministarstva radi halabuku i zahtijeva da stečaj mora biti prva i preferirana opcija kad se velika banka nađe u nevolji. No, to je upravo ono što se tvrdilo Dodd-Frank zakonom – i to je ono u čiju su provedbu Savezne korporacije za osiguranje depozita (FDIC) i ostali regulatori uložili znatne napore. Izvještaj Ministarstva doista predstavlja skicu Poglavlja 14, ali time bi se malo postiglo.

Glavni problem s pristupom usmjerenim na stečaj je izostanak modela financiranja dužnika u posjedu (Debtor-In-Possession) za složene globalne financijske institucije s ogromnom bilancom; bez pristupa operativnim fondovima iz privatnog sektora, cijeli postupak propada – što je upravo isti scenarij kao onaj koji se dogodio s Lehman Brothers. Drugi problem s pristupom usmjerenim na stečaj je da bi se međunarodni regulatori našli u poziciji u kojoj nisu u mogućnosti surađivati, uslijed svojih vlastitih pravnih i proceduralnih razloga, s američkim postupkom koji utječe na najveći dio njihovih vlastitih gospodarstava.

Primjerice, viši dužnosnici središnje banke Velike Britanije – Bank of England, pohvalno su iskreni po tom pitanju – uključujući sastanke Savjetodavnog odbora za sustavno rješavanje problema otvorene za javnost. Izvještaj Ministarstva spominje te probleme, ali ne uspijeva se s njima uhvatiti u koštac na značajan način. Prijedlog Poglavlja 14 je poput hamburgera u kojem gotovo da i nema govedine. Nije lako uvidjeti razloge uslijed kojih su Pravosudni odbor Senata (koji je nadležan za Stečajni zakon) mogli nagovoriti da gubi vrijeme na to.

Međutim, još više zabrinjava ono što vreba nespomenuto iza izvještaja Ministarstva: ozbiljni zakonodavni napori, koje podržava Trumpova administracija, usmjereni na smanjenje razine kontrole koja se provodi nad bankama koje se nalaze na rubu da postanu od sustavne važnosti. Prijedlog nacrta zakona, Ekonomski rast, Regulatorne olakšice i Zakon o zaštiti potrošača pogrešni su nazivi. Glava IV zakona povisila bi prag za “primjenu unaprijeđenih temeljnih standarda od 50 milijardi dolara do 250 milijardi dolara.”

Značajne ovlasti Feda
Glavna lekcija iz iskustva stečenog 2008. godine i nakon duboke recesije koja je uslijedila je da je puno bolje spriječiti banke od propadanja nego se suočiti s posljedicama kad se to dogodi.  Osobno sam potvrdio pred Kongresom da je 50 milijardi dolara, kao što je određeno temeljem Dodd-Frank zakona, razuman prag na kojem bi Federalne rezerve trebale pridavati više pažnje financijskim institucijama. Art Wilmarth s Pravnog fakulteta na Sveučilištu George Washington takođe je uvjerljivo pisao o tome: na razini od 250 milijardi dolara, propast banke može imati značajan domino efekt.

Da budem iskren, čak i prema predloženom zakonodavstvu, Fed bi zadržao značajnu količinu diskrecijskog prava vezano uz način sprječavanja velikih banaka (i ostalih institucija čije su strukture nalik bankama) u stvaranju struktura  – organizacijskih i financijskih – koje bi mogle srušiti ostale dijelove sustava, uključujući i one izvan granica. No, s druge strane, nema naznaka da će osobe koje je Donald Trump postavio u Vijeće guvernera Feda biti oprezne ili ograničiti ono što velike banke žele učiniti. Kao i 2008. riskiramo naučiti lekciju na teži način o tome zašto je primjerena regulacija sustavno važnih financijskih institucija od ključne važnosti.

© Project Syndicate, 2018.