Nije teško zaključiti da je Hrvatska danas jako podijeljena država. Problem je što se ispod površinskih, površnih i insceniranih podjela ne vide zapravo one suštinske.

I ne, ne radi se tu o podjelama na lijeve i desne ili na bogate i siromašne ili na razne rodbinske, interesne i političke klanove. Hrvatska je danas podijeljena na mnogo prizemniji način. Podijeljena je na obrazovane i neobrazovane, a posljedica je da na digitalnu transformaciju možemo zaboraviti. Ne morate znati mnogo o internetu, računalima, umjetnoj inteligenciji, programiranju pa čak ni o IPTV-u da bi vam to postalo jasno čim pogledate DESI indeks za 2017. godinu za Hrvatsku.

Nedostaju digitalne vještine 
U Hrvatskoj se, po tom indeksu razvijenosti digitalnog gospodarstva i digitalnog društva članica EU, a koji objavljuje Europska komisija, internet najviše koristi za informiranje i zabavu. Tako je Hrvatska 2. u Uniji po čitanju vijesti online (91 posto građana to radi), 8. po slušanju glazbe, gledanju videa i igranju igara online (85 posto građana) i 14. u Uniji po korištenju društvenih mreža (69 posto).

No, kada se provjerava znaju li građani Hrvatske koristiti internet tako da bi od toga mogli zaraditi za život, znaju li preko interneta kupovati ili pak imaju li digitalnih znanja s kojima bi mogli konkurirati na tržištu rada, onda ispada da gotovo svaki drugi građanin ta znanja nema. Čak 45 posto građana, prema podacima EU, nema osnovne digitalne vještine. U današnjem smislu te riječi, nepismeni su. Hrvati, znači, znaju pisati i čitati hrvatski, znaju matematiku, dio ih zna fiziku i kemiju, mnogi misle da znaju zemljopis i biologiju, u posljednje vrijeme ubrzano uče njemački, engleski, švedski i druge strane jezike, ali osnovna znanja koja su potrebna za sudjelovanje u 4. Industrijskoj revoluciji svaki drugi građanin nema. I to je ta nova podjela.

Više-manje svi građani razumiju što su Facebook, IPTV ili internetski portali, ali samo dio građana razumije išta više od toga. Za polovicu građana tehnologija je samo zabava i ništa više. Oni su digitalno nepismeni. A to je tek jedna od nepismenosti koje su danas vrlo raširene. Prije četiri godine napisao sam članak o tome da pad cijena roaminga ne znači i jeftinije pozive iz Hrvatske prema drugim članicama Unije, jer operateri pozive iz Hrvatske prema inozemstvu ne nazivaju roamingom već "pozivima prema međunarodnim destinacijama". 

Ne znaju koristiti usluge 
Naoko mala jezična igra bila je itekako velika kad se pogledaju računi za telefon, a oni su ukazivali da je "nakon ukidanja roaminga" jeftinije bilo Bruxelles zvati iz Ljubljane nego iz Zagreba, i to preko bilo kojeg od tri hrvatske mobilne mreže. Kad sam pogledao komentare ispod tog članka, bilo mi je jasno da dio građana nije obrazovan za korištenje telekom usluga. Oni obrazovani ljutili su se što mi je uopće palo napamet usporediti uslugu roaminga s uslugom poziva prema inozemstvu, jer njihov je dojam bio da su to različite usluge, a oni neobrazovani su se ljutili kad su shvatili da operateri te dvije usluge nisu izjednačili kad su u osnovi, i tu se potpuno slažem s njima, iste usluge.

Podjela na obrazovane i neobrazovane hrvatske građane vidljiva je i u mnogim drugim područjima, posebno financijama. Nema smisla pričati o kriptovalutama, blockchainu, ICO-ima i crowdfundingu dok dobar dio građana još ne razumije ni kako funkcioniraju krediti i kamate na njih. Dobar dio građana ne zna da plaću za rad u Hrvatskoj može primati na račun u bilo kojoj banci iz druge članice Unije. Primjerice, radite u Hrvatskoj, a plaću primite na banku u Austriji. Dobar dio građana ne zna ni da su online banke unutar EU potpuno legalne itd. Građani čak ne znaju da imaju pravo na besplatan osnovni bankovni račun što im je omogućila Unija. 

Olakšana manipulacija 
Mnogo je razloga zašto se pušta da čak polovica građana bude nepismena za život u suvremenom društvu. Zaštita tržišne pozicije mnogo je jednostavnija, ako korisnici nemaju pojma što potpisuju ili za što glasaju.  Recepti za takve probleme danas su dobro poznati. Primjerice, u Belgiji ne možete dobiti nikakav kredit prije nego položite s pozitivnom ocjenom ispit iz financijske pismenosti. Nevažno je koliko imate godina.

U Hrvatskoj pak kredit možete dobiti klikom na bankomatu. Treba vam nula znanja. Samo osnovna motorička koordinacija da pogodite pravi gumb. Nije dakle nedokučivo zašto u Hrvatskoj danas postoji podjela na obrazovane i neobrazovane u digitalnim vještinama, financijama, telekomunikacijama, ovrhama pa čak i u korištenju državnih usluga poput eGrađana.  Međutim, bez podizanja razine obrazovanja na svim tim područjima neće biti digitalne transformacije. I da bi se to postiglo nije dovoljno samo poboljšati obrazovni sustav.

On će stvoriti nove generacije koje će taj nivo znanja imati, ali neće postojeće generacije promaknuti u generatore digitalne transformacije. A u Hrvatskoj se još uvijek adekvatno ne verificiraju programi obrazovanja odraslih kao ni bilo kakav drugi oblik cjeloživotnog obrazovanja. Znači, podloge za digitalnu transformaciju nema.  Vladina najava da ćemo umjesto brzih mjera do kraja godine dobiti još jednu u nizu strategija, i to Strategiju digitalne Hrvatske 2019-2029, možda najbolje oslikava kakvo nam desetljeće predstoji. Svakako vrlo optimistično za građane, posebno one u visoko-tehnoloških industrijama i one koji se odsele, a manje optimistično za sve ostale, i to neovisno ubrajali se u pismene ili nepismene, jer bez digitalne transformacije ekonomija u Hrvatskoj nastavit će zaostajati.