U vrlom i velikom zapadnom svijetu, u Americi i Europskoj uniji na koje se toliko želimo i volimo pozivati, istaknuti pojedinci, oni koje je nacija, politika ili bilo tko drugi prepoznao po njihovoj dobrobiti za društvo i napredak, bez obzira radi li se o poduzetništvu, znanosti, humanizmu ili bilo čemu drugome dobivaju počasne titule doktora na velikim i prestižnim sveučilištima ili posebne medalje i priznanja od državnika ili kraljeva i kraljica.

Da, tako je tome u velikom i razvijenom zapadnom svijetu na koji se toliko volimo pozivati i prema čemu svi težimo. Da tako je to tamo preko granice kada se krene na zapadnu stranu, onu stranu na koju u posljednjih godinu ili dvije kreće sve više naših sugrađana.

Gušenje iznadprosječnih
A kreću upravo zbog toga što dok tamo gdje bježe u Hrvatskoj se jedan istaknuti pojedinac, čovjek za kojega u ovom trenutku javnost potpisuje peticiju, miče s mjesta ravnatelja dječje bolnice samo zbog toga što nema potrebne titule. Slučaj doktora Zorana Bahtijarevića iz Klinike za dječje bolesti Zagreb primjer je svega onoga što čak i one koji imaju sigurnu i mirnu egzistenciju tjera u Irsku, Njemačku, Švedsku itd.

Dok bi medije trebali zaokupljati razno-razni popularno zvani uhljebi, svi se moraju baviti ostankom na čelu jedne bolnice, a k tome dječje bolnice, čovjeka koji na svojoj karijeri nema mrlja niti političkih oznaka. I nije sada u ovom trenutku problem Zoran Bahtijarević jer njegov odlazak s čela bolnice neće biti njegov gubitak već gubitak društva. I čovjek njegova ugleda unutar struke vjerojatno će lako pronaći zaposlenje negdje drugdje, možda preko granice, s one zapadne strane gdje njemu slični dobivaju titule i medalje, a ne otkaze. Međutim, što sa svima onima koji ostaju, kakva se poruka šalje njima? Osim da što prije pogledaju na zapadnu stranu i pakiraju kovčege.

Društvo koje ne priznaje istaknute pojedince, bez obzira na to jesu li profesori, znanstvenici, sportaši ili poduzetnici – ne ide naprijed, samo članovi tog društva očigledno odlaze drugdje, a mediokriteti koji ostaju i ovako ne teže priznanjima nego uklapanju u gomilu iz koje se ne strši. Ovo društvo ima veliki problem – nećemo to zvati gušenjem uspješnih – ali svakako s priječenjem da takvi ikada budu u prvom planu. Slučaj javnih prozivki i kritika Nenada Bakića prije nekoliko mjeseci, a vezano uz njegov projekt STEM-a u osnovnim školama sličan je primjeru doktora Bahtijarevića.

Neosjetljivi na vlasti
Razlika je ta što Bakić ipak ima slobodu poduzetnika i svog novca kako ne bi morao slušati jalne, a Bahtijarević tek treba steći tu slobodu, vjerojatno prelaskom u privatne vode ili preko granice. Međutim, u oba slučaja brine neosjetljivost onih koji odlučuju i koji svoju legitimnu vlast temelje upravo na obećanjima bolje sutrašnjice bez obzira u kojem smislu – ekonomskom ili političkom.

Do mirovine 'ispod radara'
Njihova neosjetljivost je opasna i može nas stajati puno više od jednog ili dva ugledna stručnjaka koji će napustiti državu. Može nas stajati ulaska u opću letargiju unutar koje ne treba težiti biti uspješan, ili u slučaju Zorana Bahtijarevića omiljen među roditeljima pacijenata, već prosječan i neprimjetan kako bi se lagodno doživjela mirovina.

Gore navedeni stav, gotovo pa krilatica svakog uspješnog uhljeba (biti ispod radara), neodoljivo podsjeća na neka prošla vremena, ona iz kojih smo mislili da bježimo na Zapad među zemlje koje nagrađuju uspješne titulama i medaljama, a ne otkazima i javnim prozivkama. A sada bi još trebalo obratiti pažnju na Economistovo izvješće o globalnom stanju demokracije pa vidjeti koliko je taj Zapad blizu, a koliko smo mi miljama daleko.