Pomalo je već mazohistička pojava repetitivnost koja se kod nas događa iz godine u godinu i kako putujemo u krugu već jako dugo.

Prošlotjedna emisija HRT-a Otvoreno na temu zahtjeva ili preporuka MMF-a, a vezano uz zamrzavanje ili smanjenje plaća u Hrvatskoj, više nego jasno je ukazala na činjenicu da, barem promatrano kroz javnu prizmu, prostorom Hrvatske već predugo, gotovo u maniri "vječnih", dominiraju jedni te isti likovi. I ne bi to bilo problematično da živimo u Švicarskoj ili možda nekoj drugoj razvijenoj i bogatoj državi. Međutim, s pozicije građana Hrvatske koji žive tu gdje žive i koji još nisu ušli u autobus za Njemačku, Dansku, Belgiju ili negdje drugdje, dominacija društvenim prostorom tih "jednih te istih" izrazito je opasna.

Brane neobranjivo
Ali malo se još moramo vratiti unatrag na jedan citat koji je obilježio cijelu spomenutu emisiju i koji je u drugi plan bacio ostale sugovornike. Naime, u jednom trenutku, već negdje na samom početku, ekonomski analitičar Milan Račić, čovjek koji ne spada u prije navedene "vječne", a svojim izlaganjem zaziva reforme koje se prema njegovoj ocjeni svi u državi, i vladajući i sindikati boje – izgovara jednu veliku istinu. Ali od sugovornika krivo protumačenu. 

Račić kaže: "Svaki put kada se Ribić pojavi na televiziji, sto autobusa krene prema Njemačkoj". Ne misleći pri tome na Vilima Ribića osobno već koristeći ovog "vječnog" predstavnika sindikata kao primjer svega što u našem društvu ne valja – od glasnog i agresivnog branjenja neobranjivog, do besmislenog a ponekad i neistinitog postavljanja ekonomsko-političkih teza. Ono što bi Račić zasigurno stigao pojasniti, da je mogao doći do riječi ili minute za pametno izlaganje bez uvrijeđenog sindikaliste za vratom, činjenica je da ovo naše društvo predugo stoji u mjestu i ne dopušta promjenama da se dogode.

A glavni krivci za takvo stanje upravo su oni na početku spomenuti "jedni te isti" kojima je ovakvo stanje prirodno i ugodno, a održavaju ga skrivajući se iza borbe za pojedine ugrožene skupine. I nevažno je jesu li skupine koje oni predstavljaju ugrožene ili ne, jer oni i tako svoju borbu odrađuju profesionalno za svoju nemalu plaću i lagodan život, a ne za one koje nam predstavljaju kao cilj svoje borbe.

Neučinkoviti – i suvišni
Iznio je Račić još jednu tezu s kojom se Ribić i jeste i nije složio, na koju su zapravo svi u studiju HRT-a nekako namjerno ili nenamjerno ostali malo gluhi, a ona se tiče krize liderstva koja Hrvatsku pogađa već duže vremena u svim područjima. Možda to i nije kriza liderstva koliko kriza hrabrosti da se počnu vući neki potezi, neke prave strukturne reforme.

Činiti stvari koje će zaustaviti iseljavanje i spriječiti siromaštvo i koje će, naravno, biti nepopularne među svim tim "vječnim" borcima za razna prava. Jer, primjerice, kada se netko poput Vilima Ribića sakrije iza profesora, učitelja ili liječnika on baca veliku količinu prašine u oči onima koji žele promjene, a iza te prašine više se ne vide tisuće onih pravih "uhljeba" iz lokalne, javne ili državne uprave koji ne samo da u vremenima digitalizacije ili robotizacije više nemaju prave svrhe, nego i svoj posao obavljaju krajnje neučinkovito. I to je osnovni problem.

Nitko ne želi niža primanja učiteljima, liječnicima, profesorima ili znanstvenicima, ali mnogi opravdano postavljaju pitanje visokih troškova državnog ili javnog aparata koji nema funkciju liječenja građana ili odgajanje djece već dugo ima birokraciju koja održava i hrani samu sebe. A u rješavanju tog problema treba nam liderstvo i hrabrost, a definitivno nam ne trebaju "jedni te isti, vječni" ljudi koji brane svoje pozicije, a ne boljitak društva.