Hrvatska Vlada prošlog tjedna usvojila novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji bi, kako tvrdi resorni ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, trebao smanjiti administrativne zapreka kako bi se olakšalo raspolaganje zemljištem, omogućio ostanak ljudi, pogotovo mlađe populacije u ruralnim područjima, potaknulo okrupnjavanje i stavljanje u funkciju zapuštenog i državnog poljoprivrednog zemljišta koje nije u funkciji proizvodnje. 

Tolušić je svoje kolege iz Vlade uvjeravao kako će zakon poboljšati status OPG-a te da se radi o prvom zakonu u povijesti države koji izričitu prednost pri dodjeli zemljišta daje OPG-ovima, malim i mikro poduzećima i da končano nema velikih u ovoj priči.  Ovo je inače 18 po redu Zakon o poljoprivrednom zemljištu od osamostaljenja Hrvatske, od ukupno nešto manje od 27 godina samostalnosti. Gotovo svaka Vlada donosila je neke svoje novine u Zakon o poljoprivrednom zemljištu, te pokušavala državnu zemlju, podijeliti na "pošten i naročito pravedan način". Koliko smo do sada već floskula čuli o tome, kako se radi o najboljem modelu podijele zemlje? A kolika je efikasnosti svih tih zakonskih promjena najbolje pokazuju podaci o proizvodnji i tome da smo gotovo u svim kulturama pali ispod razina iz "mračnog socijalizma". 

Milanovićeva centralizacija
I novi zakon pokazuje da i ova Vlada nastavlja novu i "revolucionarniju" poljoprivrednu politiku, od svojih prethodnika, koja na početku dobiva podršku svih, zvuči pompezno, ali se kroz provedbu u konačnici pokaže jalovom. Milanovićeva Vlada je, nakon osvajanja vlasti, centralizirala postupak davanja državne zemlje u zakup, jer je tvrdila kako su godinama ona na lokalnoj razini dijelila po stranačkoj, rodbinskoj, kumovskoj i tko zna još kakvoj osnovi. SDP je htio da općine i gradovi naprave programe koje će Agencija za poljoprivredno zemljište potom analizirati, odobravati i raspisivati natječaje.

Želja im je bila i da se napravi jedinstveni informatički sustav koji bi sadržavao podatke o svoj zemlji s kojom država raspolaže.  Kad se podvuče crta od oko 874 tisuće državnih hektara jedinice lokalne samouprave (JLS) su, naime, što na privremeno korištenje, što u privremeni zakup, dosad dodijelile oko 250 tisuća hektara, a Agencija za poljoprivredno zemljište je od 2014. do 2016. razdoblju zaprimila 2767 zahtjeva za zakup 104 tisuće ha državne zemlje, uspjela je zaključiti tek 1367 ugovora na 9613 ha, dok je od 3318 zahtjeva za dodjelu 74,5 tisuća ha stočarima bezemljašima bez javnog poziva, potpisano tek 12 ugovora za 247,5 ha. 

Prednost OPG-ima?
HDZ je sada opet odlučio da takav model ne valja, pa ukida Agenciju (ali zaposlenima ne dijeli otkaz nego ih razmješta po ministarstvu), te dodjelu zemlje opet vraća na lokalne čelnike ili kako kažu poljoprivrednici "lokalne šerife", koji će opet imati dobar alat da određuju tko je to poljoprivrednik i kome pripada pravo da dobije državne hektare.  Jedan mladi poljoprivrednik s istoka Hrvatske, nedavno mi je otvoreno rekao kako je zbog ovog zakona morao ući u HDZ, jer je to jedini način da dođe do zemlje koja mu je potrebna za razvoj proizvodnje.

Kaže da se već sada zna tko će zemlju, ono malo što je ostalo na njegovoj općini dobiti, a ako se na vrijeme stranački angažira, možda i on dobije koju mrvicu. Ne voli što se tako morao kompromitirati, ali je, kako kaže, kod njega prevladala potreba za preživljavanjem unatoč moralnim dilemama. Tolušić uvjerava kako će ovim novim zakonom, sada biti sve pravednije, zemlja će ići onima s lokalne razine, prednost će imati OPG, mladi poljoprivrednici, a i stočari koji danas imaju farme ali nemaju svoju zemlju zbog čega hranu kupuju i zbog čega su mnogi i propali zadnjih godina. I dok Zakon još nije stigao do Sabora, već su krenule analize i kritike. Jedni misle da bi zemlju trebalo prodati OPG-ima, drugi misle da će se iza definicije mala i mikro poduzeća, dogoditi novo cjepkanje velikih sustava kako bi došli do zemlje, a pojedini općinski čelnici bi najradije da sve ostane u Zagrebu, u Agenciji za poljoprivredno zemljište.

Jer prije 10-tak godina bilo je lakše zemlju podijeliti na lokalnoj razini članovima stranke, bližoj ili daljoj rodbini ili onima koji su bili skloni podržati vladajuće, nego što je to danas. Internet i društvene mreže postale su alat da se sve brzo otkrije i brzo dođe do medija. S druge strane, pitanje je i koliki su kapaciteti lokalnih čelnik, te koliko su stručni da ovaj posao odrade do kraja. Ako to nisu učinili kroz sve ove godine koliko su raspolagali zemljom, zašto bi to sada bilo brže, transparentnije i učinkovitije? 

U zakup i privatna zemlja
Sve su Vlade pokušavale pronaći i načine kako natjerati privatne vlasnike zemlje da je obrađuju, a po uzoru na model koji je Jakovina prvi najavio, a sada ga Tolušić malo doradio, zakonom je otvorena mogućnost da se privatno zemljište može radi zaštite tla, okoliša i ljudi, dati u zakup, ako su vlasnici nedostupni ili nepoznatog boravišta, a zemljište se ne održava pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju (zapušteno, zakorovljeno, obraslo višegodišnjim raslinjem). 

Oporezivanje neobrađenog privatnog poljoprivrednog zemljišta bilo bi protuustavno, pa novi zakon predviđa da gradovi i općine zakorovljenu i napuštenu zemlju vlasnika koji nije dostupan ili je nepoznat mogu dati u zakup po tržišnoj cijeni. Novac koji se od toga dobije čekat će ga pet godina na posebnom računu, a nakon toga ide u lokalni/državni proračun za namjensko trošenje za komasaciju. I da rezimiramo. Ako će 18 po redu zakon donijeti reda i potaknuti veću proizvodnju onda mu treba dati podršku.

No, kladio bih se da će već neka iduća Vlada imati svoju novu viziju, jer ovo što je sada najavljeno nije ništa radikalno drugačije što se dosad već nije pokušavalo. Hrvati su poznati kao veliki improvizatori koji će brzo pronaći načine da bude stočari iako to nisu, da budu mladi poljoprivrednici iako su prešli 60 godina, ili da bude lokalni poljoprivrednici iako žive stotinama kilometara daleko od mjesta gdje se zemlja dijeli.