Na kraju prljave i nepoštene godine koja podsjeća na "prljavo i nepošteno desetljeće" o kojem je W.H. Auden pisao u svojoj pjesmi pod nazivom "1. rujan 1939.", "pametna nadanja" svijeta izmiču pred priznanjem da se moraju riješiti brojni ozbiljni problemi. Također, ekonomska nejednakost nalazi se među najozbiljnijim dugoročnim i čak egzistencijalnim implikacijama.

Alarmantnu razinu globalne ekonomske nejednakosti dobrano su dokumentirali istaknuti ekonomisti, kao što su Thomas Piketty, François Bourguignon, Branko Milanović i Joseph E. Stiglitz te dobro poznate institucije, uključujući OXFAM i Svjetsku banku. Ona je također očita čak i nakon ležerne šetnje ulicama New Yorka, New Delhija, Pekinga ili Berlina. Desno orijentirani često tvrde da ta nejednakost nije samo opravdana, već i primjerena: izobilje je pravedna nagrada za težak rad, dok je siromaštvo zaslužena kazna za lijenost. To je mit. U stvarnosti, siromašni najčešće moraju raditi izuzetno naporno, često i u teškim uvjetima, samo da bi preživjeli.

Poticaj za rad i inovacije
Nadalje, ako imućna osoba ima osobito jaku radnu etiku, ona se često vjerojatno može pripisati ne samo njenoj genetskoj predispoziciji, već i njenom odgoju, uključujući sve privilegije, vrijednosti i prilike koje joj je njeno porijeklo moglo priuštiti. Stoga nema istinski moralnog argumenta za isticanje izobilja usred široko rasprostranjenog siromaštva. To ne znači da nema opravdanja za bilo koju razinu nejednakosti. Naposljetku, nejednakost može odražavati razlike u preferencijama: neki ljudi pridaju veću važnost stjecanju materijalnog bogatstva od ostalih. Štoviše, diferencijalno nagrađivanje doista stvara poticaje ljudima da uče, rade i razvijaju inovacije, kao i aktivnosti koje promiču cjelokupni rast te smanjenje siromaštva. Međutim, u određenom trenutku, nejednakost postane toliko izražena, da ima suprotan učinak. A mi smo to odavno prošli.

Brojni ljudi – uključujući brojne svjetske bogataše – priznaju koliko je neprihvatljiva izražena nejednakost, s moralnog i ekonomskog stajališta. No, ako bogati počnu govoriti protiv nje, često ih se ušutka i naziva licemjerima. Čini se da se želja za smanjenjem nejednakosti može smatrati  vjerodostojnom ili istinskom samo ako se prethodno žrtvuje vlastito izobilje.

Naravno, istina je da odluka da se ne odreknemo jednostrano vlastitog izobilja ne opovrgava preferenciju prema pravednom društvu. Nazivanje imućnog kritičara ekstremne nejednakosti licemjerom jednako je napadu ad hominem i logičkoj pogrešci, namijenjenoj da ušutka one čiji bi glas mogao donijeti promjenu. Srećom, čini se da takva taktika pomalo gubi na snazi. Ohrabrujuće je vidjeti imućne pojedince kako odolijevaju tim napadima, ne samo otvoreno priznajući ekonomsku i socijalnu štetu uzrokovanu ekstremnom nejednakošću, već također kritiziranjem sustava koji je, usprkos tome što je njima omogućio prosperitet, ostavio preveliki broj ljudi bez ikakvih prilika. 

Plaće manje, dobit veća
Neki imućni Amerikanci osobito osuđuju postojeće porezno zakonodavstvo koje zagovaraju republikanci u Kongresu i administracija predsjednika Donalda Trumpa i koje nudi ogromne rezove onima koji najviše zarađuju – ljudima poput njih. Kao što je rekao Jack Bogle, osnivač Vanguard Grupe i zasigurno korisnik predloženih rezova, taj je porezni program "moralna grozota" i zajamčeno će samo pooštriti nejednakost. Ipak, priznanje propusta u trenutnim strukturama predstavlja tek početak. Veći izazov je osmišljavanje izvedivog plana za pravedno društvo.

(Upravo je nepostojanje takvog plana dovelo do toliko dobronamjernih pokreta tijekom povijesti koji su završili neuspjehom.) U tom slučaju, potrebno se je usredotočiti na širenje aranžmana za dijeljenje dobiti, bez gušenja ili centralizacije tržišnih poticaja ključnih za pokretanje rasta. Prvi korak bio bi dati svim građanima neke zemlje pravo na određeni udio u gospodarstvu. Tu su ideju u različitim oblicima promicali Marty Weitzman, Hillel Steiner, Richard Freeman i, tek prošlog mjeseca, Matt Bruenig. Međutim, ona je od osobite važnosti u današnje vrijeme, dok je udio plaća u nacionalnom dohotku u padu, a udio dobiti i najamnina raste – što je trend koji tehnološki napredak ubrzava.

Rastuća prijetnja 
Postoji još jedna dimenzija podjele dobiti koja je dobila malo pažnje, vezano uz monopole i konkurenciju. Uz modernu digitalnu tehnologiju, prinosi s obzirom na razmjer toliko su veliki da više nema smisla zahtijevati da, recimo, 1000 tvrtki proizvodi verzije iste robe, gdje svaka udovoljava jednoj tisućinki ukupne potražnje. Učinkovitiji pristup bio bi da od 1000 tvrtki svaka proizvede jedan dio te robe. Stoga, kad se radi, primjerice, o automobilima, jedna bi tvrtka proizvodila sve zupčanike, druga sve kočne obloge, i tako dalje.

Tradicionalno antitrust i prokonkurentno zakonodavstvo, s kojim se započelo 1890. godine sa Shermanovim zakonom u SAD-u, sprečava prevladavanje takvog učinkovitog sustava. Međutim, monopol proizvodnje ne treba značiti monopol dohotka, pod uvjetom da su dionice u svakoj tvrtki široko rasprostranjene. Stoga vrijeme je za radikalnu promjenu, koja će zamijeniti tradicionalne antimonopolističke zakone sa zakonodavstvom koje propisuje širu rasprostranjenost vlasništva dionica unutar svake tvrtke.

Te su ideje uvelike neispitane, stoga bi bilo potrebno napraviti puno posla prije nego što one postanu operativne. No, dok svijet tetura iz jedne krize u drugu, a nejednakost se i dalje produbljuje, ne možemo si priuštiti luksuz da se držimo statusa quo. Ako se izravno ne uhvatimo u koštac s izazovom nejednakosti, socijalna kohezija i sama demokracija suočit će se s rastućim prijetnjama. 

© Project Syndicate, 2018.