Isprva su veliki gubitnici na njemačkim federalnim izborima održanima u rujnu bili Francuz i Luksemburžanin: francuski predsjednik Emmanuel Macron i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Svatko od njih ima svoj vlastiti plan za reformu Europske unije, a oba predviđaju dublje integracije, počevši s eurozonom.

Što se njega tiče, Juncker je pozvao sve zemlje članice koje nisu usvojile euro na usvajanje jedinstvene valute te im je čak predložio plan za ostvarenje tog cilja. U međuvremenu, Macron se zalagao za dublje integracije u eurozoni sa zajedničkim proračunom, koji bi se djelomično financirao putem poreza na financijske transakcije diljem Europske unije (u ovom trenutku samo Francuska i Velika Britanija ubiru porez na financijske transakcije). On je također pozvao na postavljanje financijskog ministra eurozone i zagovarao je mjere usmjerene na usklađivanje poreza na dobit trgovačkih društava i minimalnih plaća diljem svih zemalja članica. Junckerovi i Macronovi planovi nalagali bi suradnju Njemačke. Međutim, Njemačka pokazuje malo entuzijazma za gospodarske reforme na razini Europske unije, jer njoj pogoduje status quo. Zajednička monetarna politika u odsustvu zajedničke fiskalne politike stvara disbalans koji definitivno ide u korist Njemačke.

Ne kupuju puno

Budući da Njemačka, najveće gospodarstvo eurozone, dijeli valutu sa siromašnijim zemljama članicama, ona uživa u umjetnom poticaju izvozne konkurentnosti. Povrh toga, dok je Njemačka drugo rangirani svjetski izvoznik (nakon Kine), ona ne kupuje puno toga sa svojim suficitima, što znači da ostale zemlje članice Europske unije, osobito one na siromašnijem jugu, ne mogu zaraditi. To rezultira uređenjem koje dovodi do krize i koje do ovog trenutka nije bilo moguće ispraviti, čak i uslijed socijalnih transfera i ostalih instrumenata u cilju rebalansiranja ekonomskog razvoja diljem eurozone.

Njemačka je u osnovi bacila sidro koje trenutno sprečava cijelu Europu da se pokrene prema naprijed. Tako bi bilo čak i da je njemačka kancelarka Angela Merkel uspjela oformiti koaliciju između njene Kršćansko-demokratske unije (CDU), bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU), Slobodnih demokrata (FDP) i Zelenih. Naposljetku, Slobodni demokrati su u osnovi političko krilo njemačkog poslovanja. Naravno, stvari bi mogle izgledati drukčije ako se Socijalni demokrati (SPD) slože po pitanju pridruživanja Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) i Kršćansko-socijalnoj uniji (CSU) u veliku koalicijsku vladu. No, u kojoj mjeri drukčije, i nadalje ostaje nejasno. Budući da su dobili najmanji udio glasova birača nakon Drugog svjetskog rata, Socijaldemokrati (SPD) su ozbiljno oslabljeni i možda su u stanju pozabaviti se samo s najmanje kontroverznim pitanjima u svojoj domaćoj politici.

Hans Kundnani iz njemačke Marshallove zaklade pretpostavlja da su glasanjem za euroskeptične Slobodne demokrate (FDP) i krajnje desnu stranku Alternativa za Njemačku (AfD), umjesto za Kršćansko-demokratskoj uniju (CDU) i Socijaldemokrate (SPD), njemački birači već izrazili svoje stajalište o Macronovom planu reforme eurozone. Ako je on u pravu, Socijaldemokrati (SPD) počinili bi političko samoubojstvo kad bi podržali reforme diljem Europske unije.

Odluka se donosi na istoku

S druge strane, sve rasprave trenutno u tijeku vezano uz reforme Europske unije mogle bi se pokazati irelevantnima, obzirom da bi moć odlučivanja o sudbini bloka mogla ležati ne u zapadnoj Europi, već u istočnoj. Dok kancelarka Merkel važe Macronove prijedloge, ona nesumnjivo razmišlja o glavnom njemačkom gospodarskom partneru, a to je Višegradska skupina (V4), koja se sastoji od Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke. Brojke govore same za sebe. Prema podacima iz Frankfurter Allgemeine Zeitunga, kombinirani volumen trgovanja između Njemačke i Višegradske skupine (V4) u 2016. godini iznosio je 256 milijardi eura (303 milijardi dolara), što uvelike premašuje Kinu (170 milijardi eura) i Francusku (167 milijardi eura).

Češko i slovačko gospodarstvo često se smatraju produžecima njemačkog gospodarstva; a Njemačka je jednako ključan partner Mađarskoj i Poljskoj. Povrh toga, trgovanje Njemačke s V4 skupinom u brzom je porastu, s godišnjim porastom od 9% u 2016. godini, dok je njeno trgovanje s Francuskom, tradicionalno njenim najvećim partnerom, poraslo za usporenih 0,6% ove godine.

Ovisni o populistima

No, dok je Njemačka uspjela afirmirati svoju gospodarsku dominaciju diljem regije, ona je također postala u većoj mjeri ovisna o svojim sve više populistički orijentiranim istočnim susjedima. Njemačke tvrtke ne mogu jednostavno zamijeniti svoje tekuće trgovinske partnere iz hira. Nadalje, niti jedna druga regija nema istu idealnu kombinaciju niskih troškova radne snage, dobro obrazovane radne snage, visokih stopa gospodarskog rasta, geografske blizine, pa čak i političke stabilnosti.

Upravo tako: dok se gotovo svaka druga europska zemlja (uključujući Njemačku) trudi oformiti vladu, ili se odlučila za nestabilnu vladajuću koaliciju, provincijski moćnici u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj mogu jamčiti stabilnost. Bez obzira na nečije mišljenje o mađarskom premijeru Viktoru Orbánu i njegovom brendu “neliberalne demokracije”, ne može se poreći da je on stvorio sigurno okruženje za njemačke poslovne interese. Isto se ne može tvrditi za Rusiju, čiji je volumen trgovanja s Njemačkom samo otprilike jednak kao u slučaju Mađarske.

Dok Njemačka opravdava svoje populističko popuštanje ekonomskim razlozima, ostale zemlje također su počele prepoznavati privlačnost V4 skupine. Upravo je kineski premijer Li Keqiang najavio da će Kineska razvojna banka uložiti dodatne dvije milijarde u središnju i istočnu Europu. Budući da Kina prestaje biti izvorom jeftine radne snage, u potrazi je za potencijalnim kooperantima – poput V4 skupine.

Naziv nove knjige bugarskog intelektualca Ivana Krasteva govori sam za sebe. Njen naziv na engleskom glasi After Europe (Nakon Europe); na francuskom Le destin de l’Europe (Sudbina Europe); a na njemačkom Europadämmerung (Sumrak Europe). Njemačko je izdanje već postalo bestsellerom. v

© Project Syndicate, 2017.