Na pješčanim plažama u blizini marokanskoga grada Tangera nečega je sve manje: pijeska. More je tu, no valovi više ne zapljuskuju pješčani žal nego kamenu pustinju. Ne radi se o prirodnoj eroziji nego o čistom kriminalu. Pijesak s plaža je jednostavno ukraden.

No postavlja se pitanje zašto bi netko krao pijesak kojeg, kako mnogi misle, ima svuda i to u izobilju. „Na planetu zemlji je doduše mnogo pijeska, ali isto tako i mnogo onih kojima je pijesak potreban", kaže Hermann Kessler iz Njemačkog saveznog ureda za zaštitu okoliša za DW. I zaista, pijeska ima posvuda: u pasti za zube, žbuci, posuđu, keramici, staklu, bocama pa sve do čipova koji upravljaju našim pametnim telefonima i automobilima. No s velikim odmakom najveći „žderač" pijeska je građevinska branša koja pijesak treba za blokove, beton i asfalt. Samo jedna obiteljska kuća „proguta" 200 tona pijeska. Jedan kilometar autoceste 30.000 tona, a za gradnju jedne atomske centrale se utroši i do 12 milijuna tona dragocjenog materijala. Jedna studija programa za zaštitu okoliša Ujedinjenih naroda (UNEP) količinu pijeska koji se godišnje utroši diljem svijeta procjenjuje na 40 milijardi tona, piše DW.

Pritom je pijesak fosilna sirovina isto kao i nafta. „Za njegov nastanak su potrebni milijuni godina no jedan rudnik može biti iscrpljen u roku od godine dana", kaže Kiran Pereira, pokretačica internetske stranice sandstories.org kojoj je cilj ukazati na problematiku nestanka pijeska. „Moramo postati svjesni na koje sve načine pijesak pozitivno utječe na ekološki sustav", kaže Pereira.

Do koje mjere je stanje s pijeskom kritično, ovisi o tome na kojem dijelu zemaljske kugle se nalazimo. „Nama ovdje u Njemačkoj ne nedostaje pijeska", kaže Kessler koji je pri Saveznom uredu za zaštitu okoliša zadužen za minerale. Najveći uvoznik pijeska na svijetu je maleni Singapur. U posljednjih 40 godina je ovaj prenapučeni otok intenzivno provodio proces isušivanja i nasipanja plićaka u arhipelagu i time se proširio za dodatnih 130 kvadratnih kilometara zemljišta. No pritom su potrošene goleme količine šljunka i pijeska.

Dugo vremena pijesak je u Singapur stizao iz susjedne Indonezije i Malezije ali i Vijetnama i Kambodže. No ove zemlje su u međuvremenu zabranile izvoz pijeska zbog čega je ovaj materijal u regiji poskupio sa 2,55 eura po toni na vrtoglavih 161 euro. Ovaj porast cijene je ostavio dublje tragove. „Biznis s pijeskom je vrlo podložan korupciji", kaže Kessler za DW i dodaje kako se često do pijeska dolazi ilegalnim putem. I mnogi koji su uključeni u ovaj unosan posao ne prezaju ni od prijetnji pa čak ni od ubojstva.

Kriminalne bande kradu pijesak od Jamajke do Nigerije. U Indiji je na djelu čak i posebna pijesak-mafija koja je poznata po svojoj bezskurpuloznosti. Bande na plaže odlaze bagerima i šleperima, ali i lopatama kojima pijesak tovare u obične vreće koje mazgama prevoze do obližnjih gradilišta. 

Malo bolje opremljeni kradljivci se služe specijalnim brodovima koji jednostavno usisavaju pijesak s morskog dna. To nije samo krađa pijeska kao građevinskog materijala nego i životnog okoliša. „Sve što cijevi zajedno s pijeskom ispumpaju na površinu je u stvari mrtvo", kaže Kim Detloff iz Njemačkog saveza za zaštitu prirode (NABU). „Postoje studije koje pokazuju da se područja preko kojih je prošao jedan ovakav brod nikada ne oporave", kaže Detloff.

Ovakva vrsta ilegalne eksploatacije kao i krađa pijeska s plaža može uzrokovati eroziju obale. Iskorištavanje pijeska na kopnu može biti mnogo manje štetno pod uvjetom da se provodi odgovorno. Što nije uvijek slučaj. „Kada se kod iskopavanja pijeska povrijede vodene žile, što se često događa, tada imamo ozbiljan problem sa zagađenjem vode", kaže stručnjak za vodene resurse pri NABU Till Hopf. Tješi činjenica da postoje inicijative koje su u potrazi za alternativama klasičnoj eksploataciji pijeska. Dvije njemačke tvrtke vrše pokuse s pustinjskim pijeskom. On je u pravilu neprikladan za građevinu jer je „pregladak" tako da su, iako na prvi pogled zvuči apsurdno, pustinjske zemlje poput Saudijske Arabije ili Ujedinjenih Arapskih Emirata, najveći uvoznici pijeska na svijetu.  Rješenje bi mogla biti mješavina pustinjskog pijeska i umjetne smole od koje se može proizvesti beton koji ima bolja svojstva od klasičnog. Jedna daljnja alternativa eksploataciji pijeska je recikliranje starog betona. Međutim ova metoda je efikasna jedino ako se u blizini gradilišta nalaze izvori starog betona.

I pojačano okretanje drugim materijalima poput drva bi moglo donijeti olakšanje. Nažalost niti jedna od ovih metoda ne pruža kratkoročno rješenje. Problem je taj da je kompletna građevinska branša najvećim dijelom koncentrirana na gradnju betonom. Toliko dugo dok pijeska ima neće se, slično kao ni s naftom, razmišljati o alternativama. „Nama je pijesak potreban, bez sumnje. Ali ipak možemo počet razmišljati i o ekološki održivim alternativama", zaključuje Kessler za DW.