Čini se da još nije – a malo je previše vremena prošlo – sazrelo vrijeme da u Hrvatskoj ne bude sramota biti poduzetnik.

Posljednji događaji s osnivačem Bellabeata Sandrom Murom i prozivkom bivšeg zaposlenika jasno ukazuje na prepeke na koje poduzetnici u Hrvatskoj nailaze svakodnevnom, a one nisu administrativne ni društvene, gospodarske ili tko zna kakve, već su dio priče koja se lako može pripisati mentalitetu prosječnog građanina ove države. Prelazak iz sidraškog, planskog gospodarstva u kojem su živjeli neki od nas i ne toliko dugo, ali neki i više od polovice svog života, na ono pravo kapitalističko nije se dogodio sve dok se nije nešto dogodilo u našim glavama.

Ne trebamo poslušne
I možemo mi imati najbolje zakone, ili prepustiti tržište nevidljivoj ruci, ali dok ne počnemo mijenjati naš mentalni sklop ništa se neće promijeniti. Zbijeni između uživatelja javnih primanja, sljedbenika opće društveno priznatih vrijednosti te zavidnih susjeda i sugrađana oni imalo poduzetni u Hrvatskoj startaju s minimalnim šansama. Društvo u kojem se ne njeguje individualizam, ali i pravo na pogrešku uz aplauz za pokušaj, teško će ikada biti poticajno za ono čime se svi želimo hvaliti – nove ideje i nove napredne biznise.

Prije nekoliko godina u jednom od hrvatskih tjednika čitao sam odličan tekst na temu zašto Hrvatska ne može imati svog Elona Muska koji je odlično postavio tezu da se takve generacije odgajaju generacijama. Mi do tog stupanj razvoja još nismo došli. U Hrvatskoj, koliko god mi od toga bježali, biti poduzetan i uspješan još je uvijek više stigma nego prednost.

U našem obrazovnom sustavu uspješni, nekonvencionalni i hrabri trebaju zamijeniti poslušne, one "na liniji" i sklone dogmama da bi uopće jedan Sandro Mur mogao pokrenuti Bellabeat i "propasti" – da bi se i dalje za njega trgale druge kompanije i investitori ulagali u njegov idući projekt. Nikako i ni pod koju cijenu nismo u poziciji da si dopustimo da ljudi poput Mura budu taoci jeftinih skupljanja klikova na portalima i to kroz priče onih koji nikada nisu u životu riskirali nego su samo odrađivali svoje zadatke za koje su bili plaćeni.

Koga za savjetnika?
Zanimljivo je kako državni vrh može satima, pa i godinama govoriti o poticajnom okruženju za ulaganje i razvoj poduzetništva, pri tome mijenjajući i prežvakavajući stotine dobrih i loših zakona bez da se i trenutka osvrnu na jednu malu činjenicu – problem hrvatskog mentaliteta. Kada strani državnici u svoje savjetničke timove zovu istaknute znanstvenike i poduzetnike onda to ne čine samo zbog političkih bodova nego tako odaju priznanje poduzetništvu i onim koji zapošljavaju i svojim idejama pokreću društvo.

Na neizravan način čineći od njih zvijezde društvene scene, a kod nas se i sada raspravlja o savjetnicima poput Ladislava Ilčića, predstavnika jedne političke, a ne poduzetničke struje. To je, htjeli mi priznati ili ne, u ovom trenutku stanje koje dotiče tisuće malih poduzetnika poput Sandra Mura. Njihov jedini krimen postaje činjenica da su nešto pokušali napraviti, a pogrešan odnos prema njima šalje poruku kako je najbolje ne raditi ništa izvan okvira, ili kako kaže ona stara "sjedi di si ni za disi nisi".

Djecu ne hrabrimo da otkrivaju nego da bubaju i prate zacrtane staze i to nije dobro, to će dovesti do toga da ćemo za 100 ili 200 godina opet organizirati izložbu za nekog Nikolu Teslu i ponositi se činjenicom da je ovdje rođen jer drugo ni nemamo. Nikada ovdje u malom Smiljanu Tesla ne bi otkrio sve što je otkrio, morao je otići u Ameriku i svoje patente i znanja ostaviti njima. Vrijeme je da se zapitamo trebali zbog našeg mentaliteta i idući Tesla svoje znanje i patente ostaviti negdje preko oceana ili ćemo ovaj puta biti pametniji.