Filmska industrija, a neposredno i književnost neizostavni su dio inspiracije za područje oglašavanja i marketinga. Posredno ili neposredno u mnogim vrhunskim reklamnim video uradcima može se pronaći elemente i utjecaje različitih, ponekad i kultnih umjetničkih djela, a poznati filmski glumci, pa ponekad i redatelji nastupaju u reklamama za glasovite svjetske brendove.

Tako ćemo u reklami za American Express gledati Roberta De Nira, a u reklami za Martini Georgea Clooneya – iako ni jedan, ni drugi neće dopustiti da reklama bude prikazana u Sjedinjenim Američkim Državama. Inače, većina hollywoodskih glumaca reklame najčešće i najrađe snima za japansko tržište računajući da ih tamo nitko iz njihove neposredne publike neće vidjeti, niti – ne daj bože – pomisliti kako su se prodali.

Prednost prilagodljivosti
Međutim, lako se može reći da je upravo to licemjerje pokazatelj konačne i na Zapadu već odavne pobjede kapitala nad svim ostalim segmentima društva, a i to sakriti sve je teže. I koliko god društveno odgovorno poslovanje, fer trgovina i mnoštvo sličnih društvenih pojavnosti pružalo sliku kapitala s ljudskim licem možda upravo oglašivačka djelatnost svjedoči kako sa ili bez ljudskog lica kapital uvijek pobjeđuje. I nema u tome ničeg lošeg ni dobrog jer svaki sustav ima svoje dobre i loše strane, a onaj koji je prilagodljiviji jednostavno traje duže.

Uostalom, na Zapadu korištenje bilo kojeg književnog, muzičkog ili filmskog djela u reklamnoj industriji autorima donosi visoke tantijeme i odličnu zaradu. I gore navedeni glumci ne nastupaju u reklamama jer vole spomenute brendove već zbog odlične, i budimo otvoreni, brze zarade. Valja primijetiti kako smo sličnu potvrdu pobjede kapitala proteklih tjedana dobili i u Hrvatskoj. Naime, svi se sjećamo, a još uvijek se nalazi na popisu obvezne školske lektire, knjige Mate Lovraka "Vlak u snijegu."

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1976. godine Mate Relja snimio je istoimeni film u kojem je glumila velika tadašnja dječja filmska zvijezda – Slavko Štimac.  Prema današnjim mjerilima film je bio velika uspješnica i u svijetu kojim vlada kapital nazivao bi se blockbusterom, a da smo tada živjeli u vremenu kapitala već bi postojale lutke s likovima iz filma i makete vlaka, a možda bi čak Lego imao malu maketu zatrpanih vagona, ali tada jedino je izdana gramofonska ploča s pjesmama iz filma.

Komunistička bajka
Naime, snaga filma nije bila samo u divnoj i pomalo naivnoj priči koja ukazuje na potrebu udruživanja, zadrugarstva, brige o drugima nasuprot individualizma i sebičnosti, već i u prekrasnim pjesmama od kojih svi pamte stihove "Kad se male ruke slože, tad se…". Bila je to u tom vremenu komunistička bajka koja je pokušavala klincima podvaliti i sve vrijednosti sustava, i naravno prije svega osuditi sve vrijednosti kapitalizma koje danas prepoznajemo i štujemo.

I evo pobjede kapitala – puno godina kasnije u reklami jednog od hrvatskih teleoperatera vesela družina neobičnih likova pjeva "prepjev" – "Kad se puno giga složi, tad se…" pokušavajući na originalan način odaslati poruku o novoj tarifi. I nema u tome ničeg spornog. Dapače, tvorac reklame bio je više nego uspješan jer nedavno sam na više mjesta čuo malu i malo stariju djecu kako pjevaju upravo te stihove istim žarom kojim su klinci 70-tih pjevali "Kad se mnogo malih složi…" – eto ga, pobjeda kapitala na mjestu gdje se najmanje očekuje, ali gdje se možda najbolje i vidi. Nadmoć je to kapitala koji je uspio komunistički, antikapitalistički song pretvoriti u pjesmu poticanja na kupnju. I tu je kraj priče – i kod nas kapital pobjeđuje koliko god to još uvijek nekima smetalo.