Hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan i ravnateljica Hrvatske agencije za hranu Andrea Gross-Bošković u petak su predstavile dugoočekivanu i najavljivanu analizu kvalitete (naizgled) istih proizvoda u Hrvatskoj i Njemačkoj. Analiza je pokazala kako je kod više od polovine ispitanih proizvoda utvrđena razlika u kvaliteti, te da je većina analiziranih proizvoda skuplja u Hrvatskoj, nego u Njemačkoj. Istraživanje je pokazalo i kako samo kod četiri od 26 ispitanih proizvoda (15%) nije nađena razlika ni u kvaliteti ni u cijeni. Kod 54% proizvoda utvrđena je razlika u kvaliteti, dok je više od 60% proizvoda u trenutku kupnje bilo skuplje na hrvatskom tržištu.

Namaz s više lješnjaka

Eto, napokon smo dobili znanstveni dokaz za nešto što hrvatske kućanice i potrošači dugo znaju. Prašak za rublje iste marke u Njemačkoj pere bolje nego u našoj domovini, a namaz od lješnjaka sadrži više lješnjaka za njemačke potrošače nego za naše – iako proizvođač kaže kako mi volimo drugačiji okus, pa je to kod nas baš po našim željama.

Međutim, nakon ovog hvalevrijednog poteza Biljane Borzan, postavlja se pitanje što dalje? Hoće li ovo istraživanje samo poslužiti za još jedan dodatak na ucijepljeni hrvatski pesimizam, a možda čak i argument u prilog iseljavanju – jer tko ne bi rado išao, pa onda se i hranio tamo gdje su hrenovke od pilećeg mesa, a ne od koštanog brašna.

Najvažnija posljedica predstavljene analize nikako ne bi smjela biti ogromna doza populizma i politikantstva, a to je ono čemu smo skloni. Ako će sada umjesto argumentirane rasprave uslijediti govorancije, pozivanje na domoljublje i busanje u prsa pojedinih predstavnika vlasti i oporbe, onda ćemo propustiti priliku za pravo djelovanje. A kakvo bi ono trebalo biti?

Prije sveg suočavanje s činjenicom da živimo u tržišnoj ekonomiji i da ova analiza ne pokazuje zdravstvenu ispravnost proizvoda već ukazuje to da naša platežna moć u ovom trenutku proizvođačima koji žele ekstra profit nažalost pruža samo mogućnost spuštanja kvalitete. I da to možemo mijenjati jedino ukoliko se manje bavimo proizvođačima i trgovcima, a više uvjetima rada, porezima, zapošljavanjem, rasterećenjem poduzetnika, povećanjem plaća i slično.

Europska unija neće pomoći

Jer onda će tržište kvalitetu urediti samo – danas će teško prosječan hrvatski potrošač platiti 10 ili više posto za kvalitetniji proizvod jer će se prije svega voditi logikom uštede, i to na osnovnim namirnicama.

U državi u kojoj je prosječna starost voznog parka oko 13 godina možemo li stvarno razgovarati o razlici u kvaliteti između automobila proizvedenih za zapadno tržište i onih za naše? Kupac gleda samo jednu stvar i to je cijena, u ovom slučaju za polovno vozilo. Pitanje plasmana manje kvalitetnih proizvoda na određena tržišta unutar Europske unije tako postaje izričito moralno pitanje. Naime, koliko su pojedini proizvođači društveno odgovorni i skloni odricanju od dijela profita kako bi održali kvalitetu onoga što će potrošač na kraju ionako kupiti. Pitanje je to morala u državi u kojoj se među građanima prije svega gleda cijena proizvoda, a onda sve drugo.

I moramo na ovo dodati još malo pesimizma. Iako je ova analiza napravljena za Hrvatsku, nije stanje puno bolje i na nekim drugim tržištima na jugu EU, ali ne treba se zavaravati kako će to popraviti Unija. Ona je ipak u ovom trenutku politički krojena za zapadne proizvođače, a popraviti stvari mogu jedino sami potrošači na spornim tržištima.

Prilika je ovo za malo pametno odrađenog protekcionizma. Ili da parafraziramo pojedine ministre i trgovinske komore – kupujmo hrvatsko. Naš prašak za rublje ili hrenovke barem su na svim mjestima iste kvalitete.