Uspon “neliberalne demokracije” u Europi jedan je od najpogubnijih trendova našeg vremena. Ti režimi obično su usredotočeni na vođu koji koncentrira moć kršenjem – i u nekim slučajevima ukidanjem – institucionalnih kontrola i provjera. Vladimir Putin u Rusiji, Recep Tayyip Erdoğan u Turskoj i Viktor Orbán u Mađarskoj predstavljaju tri najočiglednije manifestacije tog fenomena. No, ono što je doista vrijedno pažnje – i opasno – jest na koji način su ti režimi mogli zadržati potporu građana.

Kontrola nad tradicionalnim medijima, poput televizije, radija i novina, naravno predstavlja jedan razlog zbog kojeg ti režimi zadržavaju svoju izbornu većinu. Međutim, manipulacija, ili čak izravna kontrola medija ne može objasniti trajnu popularnost neliberalnih vođa, potkrijepljenu istraživanjima javnog mnijenja.

Glavni razlog političkog uspjeha tih vođa je da su ti režimi, usprkos svom pozicioniranju kao anti-zapadnjački, slijedili takozvani Washingtonski konsenzus, koji propisuje oprezne makroekonomske politike i otvorena tržišta. Rusija pod Putinom najočitiji je primjer takvog pristupa, dok njena vlada obično bilježi proračunski suficit i akumulira ogromne devizne pričuve.

Mađarska također slijedi mudru fiskalnu politiku pod Orbánom, a Erdoğan čini to isto u Turskoj otkad je stupio na vlast. Javni dug u te tri zemlje je stoga već nizak ili je (kao što je to slučaju u Mađarskoj) u padu. U dva od ova tri slučaja, liberalni prethodnici takvog režima izgubili su kredibilitet zbog dovođenja zemlje u financijsku krizu.

Učinkovita strategija

Unatoč tome, neliberalni moćnici prihvatili su temelje Washingtonskog konsenzusa – da oprezne makroekonomske politike dugoročno vode do bolje ekonomske performanse – i obično delegiraju makroekonomsko upravljanje apolitičnim stručnjacima. Oni su se oduprijeli iskušenju za korištenjem kratkoročnih fiskalnih ili monetarnih stimulansa u cilju povećanja vlastite popularnosti, te su se umjesto toga pouzdali u politiku identiteta kako bi održali izbornu prevlast. Dugoročni rezultat bila je solidna ekonomska performansa – i relativno zadovoljni glasači.

To je u izričitoj opreci s pristupom, recimo, pokojnog venezuelanskog vođe moćnika Huga Cháveza, koji je uživao široku potporu u razdoblju od 14 godina trošenjem prihoda dugotrajnog procvata cijena nafte na velikodušne socijalne programe.

U ovom trenutku u kojem su se cijene nafte otprilike prepolovile nakon 2014.– i bez ikakvih trenutnih fiskalnih ublažavanja namijenjenih potpori uvoza – Chávezov nasljednik, Nicolás Maduro, suočen je s katastrofalnom ekonomskom krizom i eskalacijom građanskih nemira.

Mudra politika stoga se svodi na učinkovitu dugoročnu strategiju za očuvanje režima. Europski neliberalni moćnici prepoznali su da će, ako prekomjerna potrošnja vodi do financijske krize i potrebe za traženjem pomoći od Međunarodnog monetarnog fonda, njihovi dani na vlasti biti odbrojani.

Uspon na cijenama nafte

Mudra makroekonomska politika podržava rast, ali ona može funkcionirati samo ako gospodarstvo ostane relativno slobodno. Do ovog trenutka, niti Putin niti Erdoğan nisu uskladili svoju nacionalističku retoriku s protekcionističkom politikom.

Upravo suprotno, Putinova Rusija pridružila se Svjetskoj trgovinskoj organizaciji; a Erdoğan nikad nije doveo u pitanje carinsku uniju Turske s Europskom unijom, usprkos činjenici da su bilateralni odnosi s EU još lošiji nego što su bili, a nisu bili dobri.

Dugoročniji izazov za moćnike je održavanje njihovih neliberalnih političkih režima ekonomski liberalnim. S vremenom, raste iskušenje predavanja kontrole rastućeg udjela u gospodarstvu prijateljima i obitelji i korupcija obično raste, dok glavna igra u gradu postaje razvijanje političkih veza i ulagivanje režimu. U trenutku kad dođe do toga, pad rasta je neizbježan.

Ta je dugoročna prijetnja najočitija u Rusiji. Putin je slučajno stupio na vlast u trenutku u kojem su cijene nafte počele rasti s povijesno niske točke. Stoga nije bilo iznenađujuće da je Rusija mogla ostvariti snažan rast tijekom super-ciklusa robe široke potrošnje koji je uslijedio, a koji je završio tek nedavno. Makroekonomsko upravljanje tijekom procvata cijena nafte bilo je dovoljno mudro i oprezno da dopusti režimu da podnese nedavni pad cijena nafte.

Međutim u ovom trenutku, gotovo tri godine nakon završetka super-ciklusa robe široke potrošnje, Rusija je suočena s turobnim izgledima. Životni standard stagnira; dok se potencijalna stopa rasta gospodarstva procjenjuje otprilike samo na 1,5% – razina koja sugerira da će Rusija ostati trajno siromašnija od ostatka Europe.

Turska je mogla doći do sličnog preokreta. Erdoğanova Stranka pravde i razvoja (AKP) naslijedila je gospodarstvo koje se oporavljalo od ozbiljne financijske krize i imalo je znatan potencijal za rast, uslijed kontinuirane urbanizacije i pozitivnih pomaka vezano uz obrazovnu razinu stanovništva.

Raste autoritarnost

Do nedavno, vlada Stranke pravde i razvoja ograničila je svoje uplitanje i usredotočila se na domaći segment gospodarstva, poput javne nabave i potrošnje na infrastrukturu. Međutim, nakon prošlogodišnjeg neuspjelog pokušaja vojnog udara, režim si je uzeo ovlast zapljene tvrtki u vlasništvu osoba optuženih za simpatiziranje takozvanog Gülenovog pokreta, koji je Erdoğan okrivio za osmišljanje pokušaja vojnog udara.

Stotine tvrtki već su zapljenjene i stavljenje pod upravu Erdoğanovih bliskih suradnika. Ako se to nastavi, poduzetnici će prestati s ulaganjima i rast će posustati. Problem je u tome da kad neki neliberalni režim jednom krene tim putem, on ne može s lakoćom ponovno uspostaviti vjerodostojnu opredijeljenost za poštivanje prava vlasništva, jer institucije koje to osiguravaju u liberalnim demokracijama, poput neovisnog pravosuđa i profesionalne državne službe, više ne postoje.

Današnji europski moćnici zadržali su potporu građana održavanjem relativne ekonomske slobode o kojoj ovisi dugoročan prosperitet. No, kako ti režimi postaju sve više autoritarni, njihova sposobnost udovoljavanja glasačima postaje sve 
neizvjesnija. v

© Project Syndicate, 2017.