Dužnosnici u administraciji predsjednika Donalda Trumpa često govore o vraćanju godišnjeg ekonomskog rasta u Sjedinjenim Američkim Državama iznad 3%. No, oni čine i više od pukog pričanja o tome; njihov predloženi proračun doista pretpostavlja da će oni u tome i uspjeti.  Ako bude tako, to bi predstavljalo značajno poboljšanje u usporedbi s nedavnim performansama: gospodarstvo SAD-a u prosjeku postiže godišnji rast ispod 2% od 2000. godine.

Nadalje, iako se porast na razinu od 3% može doimati malenim, u tom bi slučaju došlo do velikih promjena po pitanju zapošljavanja i plaća. Nažalost, prepušteno samo sebi, gospodarstvo će najvjerojatnije nastaviti s posrtanjem. Također, politika koju predlaže Trumpova Republikanska stranka – vezano uz zdravstvo, poreze i deregulaciju – neće ostaviti velikog traga.  Pretpostavka o većem rastu prije svega predstavlja računovodstvenu dimnu zavjesu namijenjenu prikrivanju poreznih rezova.

Ako administrativni dužnosnici priznaju da 3% godišnji rast nije izvediv, morat će se suočiti sa stvarnošću da su njihove prognoze vezane uz porezne prihode prenapuhane te da bi njihovi predloženi porezni rezovi, ako se provedu, dramatično povećali proračunski deficit i državni dug. Gospodarstvo SAD-a nekada je raslo po godišnjoj stopi većoj od 3%; to je zapravo bila norma tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća. Međutim, od tada, Sjedinjene Američke Države bile su se primorane suočiti s tri najveća ograničenja.

Starenje stanovništva
Prije svega, populacija SAD-a stari. Uslijed umirovljenja baby boom generacije (rođene nakon Drugog svjetskog rata), omjer umirovljenika u ukupnom stanovništvu se povećava. S vremenom je ta demografska promjena smanjila potencijalni godišnji rast u SAD-u za možda čak pola postotnog boda.   Pojedinosti vezane uz ono što će se dogoditi sa zdravstvenim osiguranjem ostaju nejasne. No, otežavanje ili poskupljenje zdravstvenog osiguranja onima s nižim dohotkom i starijim Amerikancima vjerojatno neće potaknuti ljude na rad. Najbolja neovisna procjena takvih politika, koju je napravio Kongresni ured za proračun (CBO), ne predviđa nikakva ekonomska čuda – samo da će oko 20 milijuna manje Amerikanaca imati zdravstveno osiguranje.

Dok u pozadini vrebaju potencijalne politike koje bi ograničile legalnu imigraciju. Sjedinjene Američke Države trenutno dopuštaju dobivanje dozvole boravka i zaposlenja za oko jedan milijunu uglavnom radno sposobnog stanovništva u toj zemlji na godišnjoj razini. Povrh toga, sklonost imigranata da imaju veći broj djece u usporedbi s onima koji nisu imigranti doista uzrokuje brži rast stanovništva SAD-a u usporedbi s ostalim razvijenim zemljama (primjerice, u Europi ili Japanu). Stoga bilo kakav potez usmjeren na smanjenje godišnje imigracije – neki republikanci predlažu 500.000 ljudi ili manje – učinilo bi cilj od 3% godišnjeg ekonomskog rasta još manje mogućim.

Poticaj upuštanju u rizike
Drugo ekonomsko ograničenje je usporavanje stope rasta produktivnosti. U godinama nakon Drugog svjetskog rata zabilježen je značajniji porast proizvodnje po stanovniku, uslijed razvoja naprednije tehnologije diljem širokog raspona sektora. Također, postojale su nade tijekom 1990-ih da će revolucija informacijske tehnologije imati slični učinak. No, utjecaj na produktivnost bio je razočaravajući.  Najnovija knjiga ekonomiste Roberta Gordona sa Sveučilišta Northwestern, pod nazivom Uspon i pad američkog rasta, zastupa stajalište da, unatoč pretjeranoj propagandi tehnološkog sektora, nije vjerojatno da ćemo vidjeti dramatične promjene na tom polju.  Trumpova administracija zastupa stajalište da može potaknuti proizvodnju smanjenjem poreza i kroz "reformu" zdravstva, primjerice, poticanjem kapitalnih ulaganja.

No, porezni rezovi o kojima će se uskoro raspravljati vjerojatno će biti u velikoj mjeri nalik onima koje je provela administracija predsjednika Georgea W. Busha, a oni nisu doveli ni do kakvog ekonomskog procvata (pitanje koje smo James Kwak i ja podrobno razmotrili u našoj knjizi Bijela kuća u plamenu – White House Burning). Treće ograničenje potječe od financijske krize 2008. godine. Jedna je opasnost inherentna zalaganju za visoki rast a ona glasi – uvijek je moguće oživjeti gospodarstvo kratkoročnim mjerama koje potiču upuštanje u znatne rizike i prezaduživanje u financijskom sustavu. Deregulacija tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih učinila je upravo to, što je dovelo do lagano povišenog rasta na trenutak, a zatim do kraha ogromnih razmjera.

Rast nacionalnog duga
Pojedinosti planova Trumpove administracije treba tek razraditi, ali dužnosnici će se najvjerojatnije zalagati da sve ide u smjeru otpuštanja ograničenja vezanih uz prezaduživanje (te će stoga dopustiti bankama veći stupanj zaduživanja u odnosu na redovne dionice). Svaki procvat koji nastane na taj način vjerojatno će završiti loše – on implicira ne samo financijsku propast milijuna pojedinaca, već također dugačak i težak oporavak.

Dvije u najmanjoj mjeri politikantske i najutjecajnije službene prognoze – prognoze Kongresnog ureda za proračun (CBO) i Komisije Federalnih rezervi za otvoreno tržište – obje predviđaju u prosjeku 2% rast tijekom nadolazećeg desetljeća, a možda i nakon toga. Pretpostavka o 3% rastu je, da budemo velikodušni, samo zavaravanje.   Štoviše, ona je uveliko obmanjujuća – i potencijalno opasna. Ako oni koji promiču porezne rezove ustraju u svojim namjerama i odbiju prihvatiti stvarnost, njihov program, ako se provede, rezultirat će značajno većim proračunskim deficitom što će povećati nacionalni dug do nezabilježeno visokih razina.

© Project Syndicate, 2017.