U današnjem političkom diskursu, a nije to obilježje samo Hrvatske nego i većeg dijela zapadnog svijeta, previše se jeftinih poena skuplja neutemeljenim i opasnim izjavama (tezama) koje puno više odmažu i zagađuju društveni diskurs od jednostavnog nečinjenja ničega.

Nije to nova pojavnost, ali prošlog tjedna nekako je baš izrazito zaposjela medijski prostor Hrvatske. Uz niz krivih izjava i poteza, od pogrešnih ucjena izborom ustavnih sudaca od strane oporbe, preko nastupa ministra zdravstva koji malo vraća pa malo ne HZZO u državnu riznicu, najizrazitije su bljesnula dva istupa – onaj Mostovca Slavena Dobrovića i onaj ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića.

Uzor Obama ili Trump?

Prvi je zakuhao pomalo naivno napadajući ministra financija Zdravka Marića oko kreditiranja Agrokora da bi se na kraju morao javno ispričati, neizravno naštetivši svojim nastupom ne samo sebi već i svojoj političkoj stranci kojoj ubija vjerodostojnost na koju se toliko vole pozivati. Ali nije to ni toliki problem koliko činjenica kako se oko Agrokora sve manje vode konstruktivni razgovori, a sve više jeftini politički. Tome oko tako važnog gospodarskog pitanja za državu ne bi smjelo biti mjesta. Hoće li sada poslovanje koncerna istraživati jedan, dva ili bezbroj odbora u ovom trenutku je manje važno od pitanja što ćemo iz dosadašnjeg poslovanja Agrokora naučiti. Preciznije rečeno, tko kod želi zablistati na političkoj, ali i široj sceni više od jednog mandata trebao bi krenuti u utemeljenije postupke od prozivke ministra Marića – i iskoristiti Agrokor kao polazište za promjenu šire gospodarske slike koja nije postavljena na zdravim temeljima. Posrnuli Agrokor bi trebao biti povod za obračun s nelikvidnošću i navikom neplaćanja dobavljača, za obračun s državnim pogodovanjem poduzetnicima, šire i dodjelom poticaja za poljoprivredu, navodnjavanje i sl. koji su očigledno godinama krivo usmjereni. Uostalom, Agrokor bi trebao biti povod za pažljivi i konkretniji nadzor drugih velikih poduzetnika kako nam se nešto slično ne bi ponovilo. To su pitanja koja bi političar kakav nam treba otvarao, a ne pomalo olako trumpovski prozivati pa povlačiti i gubiti vrijeme na prošlost kako bi ponovo izgubili budućnost. Slično se nakon izrazito pohvalnih, i čak se može reći u prvu ruku liderskih izjava, okliznuo i ministar Tolušić prozivajući strane trgovačke lance za uvoz pekarskih proizvoda.

Prije svega, tržište kruha treba biti uređeno i naravno da je važno što jedemo, ali nije Facebook mjesto za ozbiljne političare.

Malo su svi zaboravili onu pretprošlu Milanovićevu Vladu koja je u početku mandata, gotovo dvije godine s građanima komunicirala preko Facebooka koji su tada pretvorili u svojevrsni zid plača na kojem su ojađene stanovnike Hrvatske često nemuštim priopćenjima tješili za to nisko plaćeni mladi zaposlenici. Facebook je alat za Obamu, ali onda se mora biti Obama. U drugom slučaju lako se postaje Trump koji svojim tweetovima zabavlja, ali i plaši cijeli svijet.

Nedostaju lideri

U pitanju poticanja na kupnju domaćih proizvoda ogroman je prostor za postizanje zdravih i za sve poželjnih političkih bodova. Podjednako kao i u pitanju Agrokora, onaj koji bi krenuo s pravim pitanjima od poticanja domaće proizvodnje do donošenja jasnih državnih strategija vezanih u domaće proizvođače vrlo brzo bio bi zvijezda čak i na društvenim mrežama.

Ali da bi se tako nešto ostvarilo potrebni su lideri. Kako se rijetko susreće uspješna kompanija bez ponekada i kontroverznog vlasnika ili direktora tako se rijetko viđa uspješna država kojoj na čelu nisu čvrste ali u izjavama odmjerene ličnosti. Naša politika trebala bi se više ugledati na Merkel ili na Obamu, a puno manje na Donalda Trumpa.