Središnje banke suočene su s problemom: rast se ubrzava u većem dijelu svijeta, ali inflacija nije uspjela porasti. Naravno, za većinu ljudi, rast bez inflacije predstavlja idealnu kombinaciju. Međutim, središnje su banke odredile cilj postizanja stope inflacije na razini “ispod, ali blizu 2%,” kako je to sročila Europska središnja banka. No, u ovom trenutku teško je razabrati na koji je način to moguće postići.

Središnje se banke nikad nisu pretvarale da mogu izravno upravljati inflacijom. No, one su smatrale da omogućavanjem najnižih mogućih kamatnih stopa i velikodušnih uvjeta likvidnosti, kao posljedica globalne financijske krize iz 2008. godine, mogu potaknuti porast ulaganja i potrošnje. Godine 2009., kad su financijska tržišta bila suočena s neizvjesnošću i gospodarstvo je bilo u slobodnom padu, američke Federalne rezerve napravile su još jedan korak dalje, započevši s kupnjom vrijednosnih papira velikih razmjera ili s kvantitativnim popuštanjem (QE). Europska središnja banka slijedila je njihov primjer u razdoblju između 2014. i 2015. godine, kad se pojavila deflacija (što je bio pogrešan potez, iz današnje perspektive) kao prijetnja eurozoni. Fedovi postupci nesumnjivo su pomogli u stabilizaciji financijskih tržišta. Europska središnja banka također tvrdi da je njena kupnja obveznica, nakon normalizacije financijskih tržišta, potaknula gospodarski rast i pospješila zapošljavanje. No, njen je utjecaj time prestao.

Djelomična pobjeda Feda

Stezanje tržišta rada trebalo je dovesti do viših plaća, što bi naposljetku rezultiralo višim cijenama. Međutim, čini se da se taj mehanizam, takozvana Philipsova krivulja, raspao. U Sjedinjenim Američkim Državama i u Japanu, unatoč niskoj stopi nezaposlenosti, plaće ne rastu, ili barem ne po stopi koju bi nagovijestilo povijesno iskustvo. Porast plaća koji se doista događa, poput onoga u SAD-u, nema očekivani utjecaj na cijene. Nije u potpunosti shvatljivo iz kojih je razloga tome tako. Prošle godine moglo se kriviti niske cijene nafte; ali, čak i kad je došlo do nekakvog oporavka cijena nafte, inflacija je ostala niska. Drugi, strukturniji razlog, bio je da cijene robe koje obuhvaćaju veći dio indeksa potrošačkih cijena, s vremenom teže zadobivanju silazne putanje, jer se ta roba može proizvesti sa sve većom učinkovitošću u zemljama s niskom cijenom rada, osobito u Aziji. Povrh toga, maloprodajne marže se smanjuju, uslijed konkurencije internetskih trgovina. Taj problem “izostanka inflacije” osobito je akutan u eurozoni i u Japanu. Budući da su središnja japanska banka Bank of Japan (BOJ) i Središnja europska banka definirale uspjeh isključivo vezano uz postizanje vlastite ciljane inflacije, one se trenutno nalaze u nedoumici. Osobito Europskoj središnjoj banci trenutno preostaje malo izbora izuzev nastavka sa svojom ekspanzionističkom politikom, uključujući kvantitativno popuštanje (QE), sve dok ne primijeti nekakav kontinuirani porast inflacije.

Što se tiče američkog Feda, taj je problem manje ozbiljan. Sjedinjene Američke Države trenutno su suočene s ponešto višom inflacijom nego što je to slučaj u eurozoni i u Japanu, a Fed ima dvojni mandat: ne samo cjenovnu stabilnost, već i punu zaposlenost. Nakon što je postigao ovo posljednje, može proglasiti barem djelomičnu pobjedu i postepeno započeti s podizanjem stopa.

Visoki njemački suficit

No, postoji još jedan razlog radi kojeg izostanak inflacije predstavlja veći problem za eurozonu. Tijekom godina napuhanih cjenovnih balona prethodno krizi 2007. godine, cijene i plaće doživjele su snažan porast na periferiji eurozone, u odnosu na Njemačku, koju su bile poharale visoka nezaposlenost i stagnacija plaća. S vremenom su ta gospodarstva postala nekonkurentna. Kad se je priljev kapitala iznenada zaustavio, one se s tim nisu mogle nositi i to ih je nagnalo na povećanje izvoza. U ovom trenutku Njemačka je praktički dostigla punu zaposlenost, no plaće ne rastu po stopi koja znatno premašuje 2%, no zasigurno po stopi nižoj od 5% koja je prevladavala kad je Njemačka posljednjeg puta imala tako nisku nezaposlenost (ispod 4%), prije gotovo 30 godina. Posljedični izostanak inflacije ne samo da doprinosi vrlo visokom suficitu na tekućem računu platne bilance u Njemačkoj; već on također otežava perifernim zemljama poboljšanje vlastite konkurentne pozicije naspram Njemačke.

Pobjeda protiv deflacije

Europska središnja banka mora odrediti vlastitu monetarnu politiku na temelju prosjeka u eurozoni. No, ona bi se očito našla u ugodnijoj poziciji kad bi se konkuretske neravnoteže koje su se pojavile tijekom godina procvata brže ispravile, a većina europskih kreatora politika također bi pozdravila barem nekakav rebalans. Međutim, pravo pitanje ne glasi bi li razina inflacije bliža 2% bila poželjna.

Kvantitativno popuštanje je politika za očajna vremena. Današnje je ekonomsko okruženje potpuno različito od onoga kakvo je bilo prije samo nekoliko godina: financijska tržišta su profitabilna, uvjeti financiranja uvelike povoljni, dok gospodarstvo postiže zadovoljavajuću ekspanziju bez ikakvih naznaka deflacije. U svom nedavno održanom govoru, predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi primijetio je da reflacijska dinamika “polagano stupa na snagu”. Ako ga uzmemo za riječ, tržišta su neodložno povisila vrijednost eura jer su ulagači zaključili da se, u ovakvim okolnostima, ne može više jamčiti za negativne stope i kupnju vrijednosnih papira. No, Europska središnja banka ubrzo je opovrgla takvo tumačenje. To je bila pogreška.

Nema smisla nastaviti s politikama koje su namijenjene za oluje u trenutku kad se ponovno pojavilo sunce. Europska središnja banka ne treba u potpunosti promijeniti smjer, ali bi mogla proglasiti pobjedu u borbi protiv deflacije i započeti s napuštanjem politika namijenjenih za hitne situacije.v

© Project Syndicate, 2017.