Mladi zagrebački poduzetnik, 29-godišnji Matej Đorđević, prije dvije godine ušao je u svijet ugostiteljstva kupivši od danas pokojnog Jakova Bienenfelda popularni Vip Travel caffe u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici. Tu nije stao, već se odmah potom pridružio svom prijatelju Davoru, Jakovovu sinu, koji je upravo tada preuzeo asian fusion restoran Time u Petrinjskoj. Široj javnosti ipak je malo poznato da je Đorđević tako samo dodatno proširio krug svojih razgranatih poduzetničkih aktivnosti, a sve u skladu sa svojim uvjerenjem da „čovjek mora upoznati sebe kroz puno poslova“. Nekoć je bio producent tv emisije Ekspertiza svoga oca, psihijatra Veljka Đorđevića, a ulagao je i u informatiku. U ozbiljni biznis je ušao čim je postao punoljetan, preuzevši Termoplast, malu tvornicu za proizvodnju plastike koju je još 70-ih godina prošlog stoljeća osnovao njegov djed Mato Baričević. Utjecaj poduzetnog djeda na unuka bio je toliki da je Matej preuzeo i njegovo prezime, pa se u nekim dokumentima vodi kao Đorđević, u drugima kao Baričević, a u trećima kao Baričević- Đorđević.

Danas ste ponajviše znan po svom ugostiteljskom biznisu, ali počeci vaše karijere vezani su uz plastiku?

Moj djed je 60-ih otišao u Njemačku, volio je njihov način rada i zaposlio se u jednoj tvornici plastike. Kako je bio jako talentiran za tehniku, skicirao je cijeli stroj za špricanje plastike na kojem je tamo radio, a kad se vratio u Hrvatsku sam je izradio svoj stroj, na kojem se ručno ubrizgavalo plastiku. Iako nije imao škole, dao je napraviti dijelove i sklepao ga je tako dobro da i danas neki hrvatski plastičari imaju te njegove mašine. Isprva ih je prodavao, a onda je došao na ideju da i sebi napravi jedan stroj i počne se baviti proizvodnjom plastike. Obrt Termoplast osnovao je 1974. Rastao je, borio se. Počeo je u Zagrebu, u malenoj radionici u Boškovićevoj, pa odselio u centar Samobora, potom u Svetu Nedjelju, gdje je i danas naša tvornica. Imao je proizvodnju i u Mokricama, pa otvara filijalu u Grazu, ured u Švicarskoj. U Njemačkoj je radio za Siemens, Grundig, Henkel… Tada vlasti nisu voljele privatnike, a uvjeti poslovanja, transport i carine bili su znatno kompliciraniji nego danas kad smo u EU. Možda baš zbog tih barijera, posao mu se munjevito proširio, jer je odlučio zbog skupog transporta otvoriti tvornicu u Münchenu. Stalno je bio na putu. Ali tada, naravno, nije naravno nije bilo mobitela i mailova pa bi se, primjerice, dogovorio s nekim poslovnim partnerom mjesec dana ranije da će se naći ispod Eiffelovog tornja, i morao je biti tamo u to vrijeme.

Što je sve Termoplast proizvodio?

Radili smo plastične čepove za uljaru Zvijezda i za Badel, a za slovenski Agis Ptuj dijelove za prvi tahograf. Proizvodili smo i spirale protiv začeća, certificirane u SAD-u, izvozili ih po cijeloj Jugoslaviji i Europi. Imali smo veliki medicinski program za Sanolabor – plastiku za Hospitaliju, za Zavod za dijabetes u sklopu bolnice Vuk Vrhovec, bolnicu Merkur, za Vinogradsku… Bili su tu i češljevi za trgovine diljem Hrvatske, gajbe za piće, čepovi i puhanje boca za Labud, razni plastični tehnički dijelovi za Jugoturbinu.  U Njemačkoj, gdje smo imali tvornicu za izradu kalupa i alata, te tvornicu za proizvodnju plastike, radili smo za Henkel, Siemens i Grundig. Proizvodili smo i za autoindustriju – plastične štitnike za vrata, auto dijelove za Fiat, Zastavu Kragujevac, stalke za registarske pločice, mačje oči za auto distributere…

Kako ste vi uopće ušli u taj posao?

Djed me je krenuo učiti poslu dok sam još bio dijete, tako da sam u Svetoj Nedjelji odrastao uz strojeve. I to mi je ušlo u srce. Stalno sam bio u hali, pa sam počeo rastavljati i sastavljati strojeve, koji su tada bili jednostavni. Drugi korak bio je rad na stroju, kad se špricala plastika za čepove za Zvijezdu. Špricalo se iz više dijelova, pa se čep kroz grijač provuče da se može hermetički zatvoriti. Radio sam čepove za Kisko ocat, epruvete, ependorfice, sitni medicinski asortiman… Kao dijete, bio sam jako ambiciozan, htio sam što prije odrasti i početi raditi. Imao sam razne ideje o poslu, mada su mi drugi govorili da uživam mladosti i bezbrižnosti, biznis me je vukao. Već u osnovnoj školi, kad sam bio dežuran na porti, umjesto stripova čitao sam Plavi oglasnik. Stalno sam gledao što bi se sve moglo kupiti, prodati. Stalno sam nešto vrtio. S mojih 17 godina djed je već bio pred mirovinu, pozatvarao je inozemne filijale i tvornice, bilo mu je teško sve to pratiti. Tada se već i kod nas moglo lakše raditi i on je htio stvoriti bazu u Hrvatskoj Potužio mi se kako je najstariji na svim sastancima, to mu se nije sviđalo, a osim toga on je naučio družiti se s ljudima s kojima sklapa poslove. Prije se odlazilo na ručkove na kojima se pričalo skoro o svemu, osim o poslu. Danas više nije tako, sada mladi menadžer ima pola sata vremena, dolaziš ciljano na sastanak i juriš dalje. A njemu nije bilo jasno – pa kakvi su to ljudi koji bi poslovali bez da su dobro upoznali čovjeka? Osim toga, oni danas, govorio bi mi, imaju i neke nove teme. Djed se u svemu tome borio koliko je mogao, ali više nije išlo. Mislio je pogon zatvoriti ili iznajmiti. No mene je emotivno pogodila i sama pomisao da će staviti ključ u bravu, rastao sam s tim halama. Ponudio sam mu da ja pokušam na godinu dana. Puno smo o tome pričali. Djed je okupio moje, oca psihijatra i majku pravnicu te im rekao: “Odlučio sam. Mali je izrazio želju i neka proba!” Bio sam tada dijete bez puno znanja i iskustva. Ali trudio sam se, čitao, učio i… uspio.

Upravo 2008., kad ste preuzeli brigu o tvornici, počela je velika ekonomska kriza?

Čitao sam i o krizi, a to što sam pročitao dosta me uplašilo, možda i više nego velike proizvođače koji su mislili da će nevolje brzo proći. Imao sam neku intuiciju da će kriza biti puno gora i danas mislim dame baš taj strah me spasio. Uz kombinaciju hrabrosti, ludosti i sreće. Rezao sam mnoge djedine poslove jer su postali teško naplativi – počeo sam raditi malo, ali sigurno, samo ono što mogu naplatiti. Puno sam učio i shvatio da je bolji mali prihod i mala dobit nego ogroman prihod i još veći rashod, jer to je put u propast. Još učim. Zarađujem, ali ulažem dobit u kompaniju. Koliko posla imam toliko radnika zaposlim, više nema zadržavanja radnika dok se čeka neki posao. Prije se mislilo da je firma velika ako ima puno zaposlenih. Danas nije više tako, nije bitno da ste veliki, nego produktivni. Počeo sam restrukturirati djedinu firmu, dobio sam objekt koji je bio ruiniran, sa starim modelima strojeva. Riješio sam se starih stvari, obnovio objekt i smanjio troškove. Tada se nije pričalo o energetskim certifikatima i razredima pa se gubio novac na grijanju, hlađenju i ventilaciji. Ukratko, sve nezdravo sam odrezao, nastavio raditi samo s nekolicinom djedovih partnera. Djed je umro prije dvije godine i ovako imam uspomenu na njega. Bio mi je uzor i životni učitelj, uporan i moralan. Zato tvrtka i dalje ima naziv ‘obrt’, a ne d.o.o., iako sam u sustavu dobiti i PDV-a. Naziv nije mijenjan. Ostavio sam djedu mali, simboličan spomenik. A Termoplast je 2009. dobio kristalni tanjur za njegovanje tradicije obrta dulje od 50 godina.

Što Termoplast danas proizvodi?

Sada radimo za izvoz, većinom za Poljsku. Specijalizirani smo za proizvodnju artikala koje se drugi ne znaju ili ne usude proizvesti, sve ono što je njima neisplativo. Jedna firma u Mađarskoj proizvodi isključivo plastične čepove, njima zbilja ne možeš konkurirati. Meni se isplati i mala serija, a moji inženjeri u stanju su dobro obaviti svaki posao. U jednom trenutku upoznao sam svog sadašnjeg prijatelja Viktora Mulića, on mi je puno pomogao u izlasku na vanjska tržišta, primarno u Poljsku.  Putovao sam u Kinu, shvatio kako se vani radi, te da je hrvatsko tržište premalo i da moram izvoziti. Unazad sedam – osam godina morao sam izaći s domaćeg tržišta, jer su cijene sve niže, a konkurencija sve žešća. Krenuo sam učiti na stranom tržištu, pojavili su se Bugari, Rumunji i Poljaci, kojima nismo spremni konkurirati. Ne samo da su njihova tržišta veća, nego je i njihova zakonska regulativa povoljnija, imaju manje doprinose na plaće, manje poreze pa tako niže troškove.  Promijenio sam koncepciju tvornice, pročitao puno studija i odlučio minimalizirati poslovanje, da ojačam firmu i stvorim jednu malu fabriku koja će biti konkurentna. Sve sam usporio, upoznao neke Nijemce i od njih učio o automatizaciji industrijske proizvodnje. Danas su njihovi proizvodni pogoni smješteni u sklopu moje tvornice u Svetoj Nedelji. Išao sam korak po korak. Sada samostalno plasiram svoje proizvode preko tvrtke Libertas u Poljskoj, oni su nam svojevrsni broker u pronalaženju vanjskih partnera i suradnika za nove poslove.

Radite li još za koga u Hrvatskoj?

Radimo artikle za industrijsku plastiku, tehničke artikle. Javljamo se i na natječaje za bolnice, medicinski asortiman od plastike. U Hrvatskoj i dalje radim za Pastor, u njihovim vatrogasnim aparatima svi plastični dijelovi su moji, uključujući i crijevo, njihov je prah i limeni dio kutije. Kad se djed povlačio otišao sam na svoj prvi sastanak u Pastor. Došao sam u prevelikom odijelu, s aktovkom. Za stolom su sjedili Ivan Domagoj Milošević i Daniel. Pokušao sam ostaviti dobar dojam, da me ne gledaju kao klinca kako sam izgledao, nego da me slušaju. Preko telefona i maila sve je išlo odlično, problem je nastao tek kad bi me netko vidio uživo. Sjećam se, Domagoj mi je tada rekao „Kad te slušam sve ima smisla, ali kad te pogledam…“. Ipak, dali su mi priliku, ponudio sam im još bolji proizvod i nastavili smo suradnju. I danas me u nekim situacijama taj problem još prati, jer izgledam mlađi nego jesam. Ali ni ta mladost ne bi smjela biti neki problem, pa mladi su danas vodeći inovatori. Eto Mate Rimac je mlad čovjek sa sjajnim rezultatom. Napravio je pomak u cijeloj autoindustriji, i on je krenuo iz garaže u Sv. Nedelji, baš preko puta Termoplasta.  Danas seu svijetu neki poslovni partneri niti ne upoznaju, a sklope unosne ugovor jer imaju dobar projekt. Godine nisu prepreka. Osim u zemljama poput Hrvatske – kod nas u mnogim tvrtkama vodeće funkcije još drže pripadnici starije generacije, koji su, bit ću iskren, pomalo konzervativni i skeptični prema nama mlađima. Ja se, recimo, družim i s mlađima od sebe, a neki su mi prijatelji stariji od 60 godina. Sa svima imam zajedničke teme. Izuzetno cijenim starije generacije. Pa toliko sam toga naučio od djeda, ali i od nje govih radnika. Na moju ogromnu žalost, u toj industriji danas se gotovo sve radi na traci, čovjek samo sjedi u sobici i kontrolira. Zato se smanjuje broj ljudi. Opet kažem, nažalost i u Termoplastu. Nije više bilo za sve posla, jer bi inače tvornica propala. Na kraju je ostalo svega dvoje – troje zaposlenih, ostali su na ugovoru o djelu. Ugostiteljstvo je po tom pitanju puno zahvalnije, i sjelo mi je to što su ljudi i dalje ključni, nema strojeva, a ja volim otvarati radna mjesta. U Timeu zapošljavam 70-ak ljudi, u Vipu još 12.

Koliko dnevno radite?

Puno. Ne brojim sate, volim prvi doći i zadnji otići. Koliko posao zahtijeva toliko ostajem, istina na štetu moje obitelji i prijatelja.

Je li istina da ste počeli raditi i prije Termoplasta?

Da, imali smo Ve- Vi – Ma, obiteljsku tvrtku za marketinške usluge, nazvanu po našim imenima – Veljko, Višnja, Matej. Tamo sam radio i prije preuzimanja Termoplasta, kad sam imao svega 14 godina. Pratili smo produkcijski očevu TV emisiju Ekspertiza i niz godina sam kao student preko studentskog ugovora radio na produkciji, skupljao reklame… Ma zapravo radili smo sve – od odabira teme, do snimanja. Odradio sam oko 300 emisija, nosio kameru, bavio se izdavanjem knjiga, skupljanjem sponzora… Potom sam se bavio jednim sučeljem business to business i business to consumer. Ti su sustavi ranije bili odvojeni, što je bankama bilo jako skupo. Projekt je smislio jedan domaći inovator, mi smo prepoznali njegovu ideju kao velik potencijal i prezentirali kao gotov proizvod bankama, telekomima, kurirskim službama i svim većim sustavima koji posluju s velikim brojem B2B i B2C transakcija. Kasnije sam osnovao tvrtku MVD consulting, bavili smo se fondovima EU, da tvrtkama riješimo birokratske probleme. To su mi sugerirali poljski partneri, jer su Poljaci rasturili i s pretpristupnim i pristupnim fondovima i nije im bilo jasno zašto Hrvatska ne koristi tu mogućnost. Imao sam i tvrtku HMR media. Počeli smo se baviti s projektom Bypass- virtualni svijet, platformom na kojoj se ljudi mogu družiti, ali se pri tome i vide. Ušli bi u neki noćni klub, snimili ga u 3D tehnici i unijeli u virtualni program. Mogli ste se šetati kroz taj prostor s avatarima tih ljudi koje vidite, da niste samo skriveni iza nekog lažnog imena. Bio je to zgodan projekt, informatički zahtjevan, pa su se informatičari primili za glavu kad su shvatili što smo zamislili. Na kraju sam taj projekt i udjel u tvrtki prodao tadašnjim partnerima.

U ugostiteljstvo ste ušli preko Vip travela?

Da. Davor Bienenfeld me približio tom svijetu koji mi se učinio jako zanimljivim. Taj je projekt započeo danas pokojni Jakov Bienenfeld, on je u nekadašnjoj poslovnici Generalturista otvorio kafić. Kad se odlučio povući, kupio sam od njega tvrtku i preuzeo ugovor o najmu tog prostora. Nastavio sam njegovu viziju. A onda sam odjednom iz onog ugostiteljstva u kojem uglavnom prodajete kavu i sokove, od čega živi cijela Bogovićeva, ušao u jednu veću priču – restoran. Ugostiteljstvu me privuklo to što je slično industriji, našao sam neku poveznicu s proizvodnim procesom u tvornici, od ulaska sirovine pa do prodaje krajnjeg proizvoda kupcu. Taj cijeli proces nastajanja je bio dosta zanimljiv, no istina je da ne bih ušao u Time da nije bilo Davora Bienenfelda, koji je pravi virtuoz kada je riječ o gastronomiji. Od 2014. pričao mi je o takvom projektu s puno entuzijazma i – pridobio me.  Često sam s poslovnim partnerima išao po restoranima, primijetio sam da je prije par godina naše ugostiteljstvo malo zastalo, ljudi su sve manje radili na sebi, godinama nisu oplemenili jelovnik ni vinske karte. Moji poslovni partneri puno putuju i trebaju pristojno mjesto, bitno je ostaviti na njih dobar dojam, jer mnogi imaju krivu percepciju o Hrvatskoj, ne znaju gdje je, neki i dalje znaju samo za Jugoslaviju i Tita, a u udžbenicima uče o nama kao o Balkanu. Ukratko, za njih smo nesigurna zemlja, koja nije dobra za investicije, pa mi je njihov dojam o Zagrebu vrlo važan i zato mi je drago što i Time sudjeluje u stvaranju bolje slike zagrebačkog ugostiteljstva. Mislim da naš restoran pomiče kriterije gastronomske scene u gradu. Ja se u toj priči uglavnom bavim financijama, dok Davor navečer legne razmišljajući o hrani i ujutro se budi sa smišljenim jelovnikom za taj dan. U Timeu su svaki recept i svako piće prošli kroz njegovu glavu. Njegov je kreativni dio firme, ja sam tu samo gost koji voli restorane, kušač jela jer kažem – fino mi je ili nije. Istina, jako nam je teško naći osoblje, nedostaje konobara i kuhara, puno se lokala otvara, a i mnogi su otišli u inozemstvo. Problem su ponekad i namirnice, naročito svježa riba. Događalo nam se da nam neki dobavljači ljeti prestanu isporučivati ribu jer im je jednostavnije prodati ju restoranima na obali. Sada smo se bolje organizirali i našli dobavljače koji razmišljaju strateški, takvima je važno da imaju nekog tko im i preostalih 250 dana u godini otkupljuje tu ribu.

Restoran Time su 2014. pokrenuli neki drugi ljudi, no njihova koncepcija nije bila uspješna?

Da, prijašnji vlasnik je imao dobru ideju, ali se nije snašao. Davor je preuzeo udjel u tvrtki i dio dugova, koje kroz poslovanje uredno vraćamo. Smanjili smo bar i povećali restoran. Puno smo uložili u infrastrukturu, angažirali chefa Vida Nikolića, vrhunskog poznavatelja azijske kuhinje.  Pazili smo na svaki detalj, kupili novu aparaturu. Koncepcija je takva da Time vikendom funkcionira i kao noćni bar, ideje je da gost može ovdje provesti cijeli izlazak, od dobre večere pa do zabave u klubu. Prije ste se cijelu noć vozikali taksijem i stalno mijenjali lokacije, ja sam znao po nekoliko puta ići od centra do Jaruna pa opet u centar, u jednoj bismo noći napravili kilometražu kao da ste išli do Karlovca i nazad. Sad toga više nema, iz Timea se ide ravno kući i taj se koncept pokazao pogođenim. Izlazak mora biti opušten, a ne da stalno razmišljate o prijevozu.

Pokraj Timea započinjete i jedan novi projekt?

Da, već smo unajmili prostor u Petrinjskoj. Tamo ćemo otvoriti Time Ramen Bar, to je street food varijanta. Uz to, pokrećemo slastičarsku proizvodnju. Te se slastice već mogu probati u našem restoranu, a plasirat ćemo ih i u Vip travel, te u još dvije slastičarne koje planiramo otvoriti u Zagrebu, u Teslinoj i Petrovoj. Ideju o slastičarni Davor je dobio kad je upoznao Roberta Hromalića, čovjeka slične energije i ambicioznog mladog slastičara. Robert si je sam platio akademiju Ferrandi u Parizu, a kasnije je radio u hotelu Le Meurice u sklopu kojeg je restoran s tri Michelinove zvjezdice. Imao je silnu želju to znanje i svoju energiju donijeti ovdje. Eto tako je prvo Davor mene nagovorio da uđem u posao s hranom, a sada je Robert nas dvojicu nagovorio da uđemo u slastičarstvo.