Ministar Tolušić je početkom prošlog tjedna u Opatiji tijekom središnjeg okupljanja drvoprerađivača javno objavio svoju naredbu kojom je ograničio prijevoz odnosno izvoz hrastovih trupaca u sljedeće dvije godine. Ta je fito-sanitarna mjera ujedno jaki vjetar u leđa cijeloj drvnoj industriji, koja sada isto drvo može preraditi u finalne proizvode.

Nemam iluzija o tome kako postoji poštena ili nešto manje poštena politika. Čak i u zrelim i saturiranim zapadnim demokracijama politika uglavnom pokušava provoditi mjere koje će je čim duže održati na vlasti. Sporadično se pojave neki potezi ili aktivnosti koje nam vrate vjeru u smisao politike i ulogu države. Svi mi, građani, uplatitelji poreza, a prije svega poduzetnici i tvrtke koji su glavni financijeri države očekujemo da će administracija odraditi nešto nama ”in favore”. Nekad samo očekujemo da će povući logične poteze i staviti pravu stvar na pravo mjesto. Nažalost, svakodnevno svjedočimo tome kako se donose ”glupi i nelogični” propisi koji nekad imaju banalne posljedice, a u današnje vrijeme ljudi ostanu bez kuće ili drugih nekretnina zbog tih zakonodavnih rupa. Prateći već godinama industrijsko okruženje i poduzetničku nadgradnju mogu odgovorno tvrditi da su se tvrtke pomirile s time da u braku s administracijom uvijek može biti gore. Poslije besmislenog zakona može biti donesen još gluplji, ili nakon lošeg činovnika može biti postavljen još gori.

Zamjerke šumara

Ostavit ćemo u ovoj prigodi analizu Tolušićeve uspješnosti u agro-prehrambenom ili ribarskom području, iako je i tamo povukao nekoliko značajnih poteza. Ulaskom u sektor poljoprivrede Tolušić je u miraz dobio i šumarstvo, lovstvo i drvnu industriju, koji su u tom ministarstvu ponovno završili nakon ranije seobe u Regionalni razvoj. Nije tajna da se agronomi i šumari baš ne vole previše i da gdje god je moguće forsiraju svatko svoja rješenja. Šumari su odmah zamjerili ministru što nije vratio šumarstvo u naziv institucije te što nije postavio državnog tajnika za resor pa smatraju da ga je time ujedno i degradirao, odnosno umanjio njegovu važnost unutar Vlade.

Izgubljene potpore

Za tako nešto postoje i snažni statistički argumenti jer se poljoprivreda i na šumi bazirani sektori mogu uspoređivati po znatno poboljšanom Paretovom načelu 20:80. Potpore iz proračuna teškog 2,3 milijarde kuna, odnosno od 6,5 milijardi, ako proračunu pridodamo i EU sredstva skoro se u 100-postotnom iznosu koriste za poljoprivredu, a za na šumi temeljene industrije one su zaista simbolične ili zanemarive, unatoč odličnim pokazateljima, primjerice pokrivenosti uvoza izvozom od 250%. Ako se promatraju drugi parametri vidi se da drvo i šuma zapošljavaju čak 53.000 radnika uglavnom na ruralnim područjima, da je njihov udio u BDP-u 3,6 posto te da se u izvozu sudjeluje sa skoro 11%. Očito nedovoljno za potpore koje su dosada uglavnom išle u pravcu Agrokora ili drugih perjanica.

Ovaj osvrt nije kritika upornog i ponekad tvrdoglavog ministra. Štoviše, njegova mjera ograničavanja transporta hrastovih trupaca zbog bolesti u hrastovim šumama ušla je u kategoriju milenijskih poteza hrvatske administracije jer je istom na vrlo slojevit način riješio više problema. Nije nikakva tajna da se šume u Hrvatskoj suše, počevši od Gorskog kotara, gdje potkornjak ozbiljno prijeti i zaziva nestanak stogodišnjih smrekovih šuma. Stabla brijesta već godinama neizlječivo boluju i polako nestaju iz naših planina, a kesten i jasen su također sve ugroženiji. Stručna javnost se ponekad ljuti na šumare zbog moguće zakašnjelih reakcija, iako je ta struka relativno dobro upravljala našim šumama u posljednjih 250 godina, od kada smo na germanskoj doktrini počeli gospodariti ovim, u današnjim uvjetima neprocjenjivim resursom čija se vrijednost mjeri u stotinama milijardi kuna.

Hrast je najtraženiji

Najveća zabrinutost vlada oko sušenja slavonskog hrasta koji je naše najveće zlato, jedna od svjetski najtraženijih vrsta drva kroz povijest, jer njega i danas grozničavo priželjkuju proizvođači francuskih barique bačava, talijanskog parketa ili njemačkog i skandinavskog namještaja. Hrast se posljednjih desetljeća neobjašnjivo suši, dijelom zbog nove regulacije podzemnih voda u području Dunava i Save, dijelom zbog djelovanja štetnika i pojave bolesti, ističu stručnjaci.

Stoga je bilo krajnje vrijeme povući potez kojim će se ovoj vrsti omogućiti predah i biološka konsolidacija, a drvnoj industriji koja službeno ima oko 25% veće potrebe od raspoloživih količina sirovine omogućiti da lokalno preradi to oboljelo drvo, po mogućnosti u većem stupnju finalizacije od piljene građe. Već godinama Hrvatske šume zbog velike količine tzv ”sušaca” prodaju hrast i u kategoriji ”mušica” što znači da je i drvo prošarano točkicama i znakovima nametnika tržišno prihvatljivo u sadašnjoj neviđenoj svjetskoj konjunkturi i potražnji. Ne treba uopće govoriti koliko je ova odluka ministra Tolušića dalekosežna i koliko će pozitivno djelovati na ruralni razvoj Slavonije, na mnoge biološke, ali i na socijalne aspekte šumarstva. Naredba neće dovesti do revolucionarnih ekonomskih učinaka za sektor, iako će nesumnjivo prouzročiti probleme za trgovce drvom, posebice one koji su trupce slavonskog hrast izvozili u Kinu ili na druga tržišta, gdje se za slavonski hrast “plaća zlatom”.

Treba spomenuti da je posljednjih godina zabilježen porast od 5-6 puta u ilegalnom izvozu hrastovih trupaca, a to je permanentni izazov i komplementaran problem s kojim se trebaju još odlučnije uloviti u koštac nadležne inspekcije i carinske službe. Zasad, osim potrebe da se dodatno pojasne neki aspekti naredbe, potez ministra Tolušića zaslužuje svaku pohvalu.