Akademske godine 2011./2012. na Sveučilištu u Zagrebu uveden je novi sveučilišni kolegij Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom. Kako je došlo do te inicijative, kome je kolegij dostupan te kakve je rezultate polučio, upitali smo koordinatoricu za studente s invaliditetom i nositeljicu kolegija prof. dr. sc. Leliu Kiš-Glavaš.

Kako je došlo do realizacije kolegija i koji mu je bio primarni cilj?

Kolegij Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom kreiran je u nastojanju da studentima s invaliditetom približi pristup visokom obrazovanju, ali i da istodobno studente koji odluče upisati ovaj kolegij obogati iskustvom pružanja vršnjačke potpore, senzibilizira ih za potrebe osoba s invaliditetom, približi im spoznaje o tome i opskrbi ih potrebnim kompetencijama za obavljanje ove važne zadaće.

U to vrijeme situacija u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj nije uvijek, na žalost, dopuštala realizaciju svih potrebnih prilagodbi koje bi u potpunosti omogućile punu konzumaciju prava osoba s invaliditetom na jednak pristup visokom obrazovanju. Razlozi su tome s jedne strane bili objektivni/financijski, a s druge strane subjektivni/psihološki. Iako se obje spomenute prepreke intenzivno nastoje prevladati i posljednjih godina mnogo je učinjeno po to pitanju, u ovom prijelaznom periodu, potrebno je bilo posegnuti za nekim privremenim modalitetima potpore koji bi mogli olakšati sudjelovanje studenata s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Jedan od njih je i vršnjačka potpora.

Kolegij je nastao kao jedan od projektnih zadataka Tempus projekta Education for Equal Opportunities at Croatian Universities – EduQuality, čiji je osnovni cilj bio izjednačavanje mogućnosti za studente s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. U njegovoj je izradi sudjelovalo 10 nastavnika i stručnjaka s velikim iskustvom u radu s osobama s invaliditetom te teorijskim znanjima i vještinama nužnim za kvalitetno pružanje vršnjačke potpore. Autori kolegija imali su priliku upoznati se i s iznimno kvalitetnim sustavom vršnjačke potpore na Sveučilištu Gothenburg iz Švedske, a uz stručnjake s ovog sveučilišta, superviziju pri izradi silabusa i sadržaja kolegija pružili su i kolege sa Sveučilišta Aarhus iz Danske, Sveučilišta Strathclyde iz Škotske i Sveučilišta Masaryk iz Češke.

Tijekom projekta, uz to što je na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci i Puli pokrenut sveučilišni kolegij Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom, osnovane su institucionalne službe potpore na svim sveučilištima na kojima ih nije bilo, razvijene su nove aktivnosti kojima se dodatno pridonosi izjednačavanju mogućnosti za studente s invaliditetom, a time i podizanju studentskoga standarda i osiguravanju kvalitete: nabavljena je pomoćna tehnologija za studente s invaliditetom na svim sveučilištima, razvijena je edukacija nastavnog, stručnog i administrativnoga sveučilišnog osoblja o mogućnostima studenata s različitim oblicima invaliditeta te načinima prilagodbe akademskih sadržaja njihovim mogućnostima kojima se pritom ne kompromitiraju akademski standardi.

Kome je kolegij dostupan, odnosno postoje li neki posebni uvjeti za njegovo pohađanje?

Kolegij je dostupan za upis studentima sa svih sastavnica sveučilišta i na svim razinama studija. Uvjet za upis kolegija je poznavanje studenta s invaliditetom kojem je potrebna vršnjačka potpora te koji pristaje da mu student koji upisuje kolegij bude student asistent tj. ‘par’. Isto tako, potrebno je da ‘par’ bude s istog studijskog programa i iste razine studija s obzirom na upisani semestar/godinu. Ovaj je uvjet postavljen kako pružanje vršnjačke potpore ne bi ometalo studenta-asistenta u realizaciji vlastitih studijskih obveza. Osim toga, radi se o pružanju vršnjačke potpore u akademskom okruženju pa je logično da ju onda i pružaju upravo kolege koji se nalaze u istom akademskom okruženju kao i student s invaliditetom.

Kakav je odaziv studenata od njegovog uvođenja do danas te kako to komentirate?

Kao što je već spomenuto, Sveučilište u Zagrebu započelo je s provođenjem kolegija akademske godine 2011./2012. i do danas ga je odslušalo i položilo točno 50 studenata. Kako se kolegij nudi već šest godina i to kako u zimskom tako i u ljetnom semestru, ovaj broj studenata ne mora se činiti velikim. No, treba znati da postoje određene teškoće u njegovoj organizaciji i provođenju kao i druga rješenja koja se nude u sustavu a koja su percipirana kao alternativa za vršnjačku potporu, iako nikako nisu iste razine kvalitete. Problemi organizacijske prirode odnose se na činjenicu da kolegij upisuju studenti s različitih sastavnica sveučilišta što podrazumijeva različite izvedbene programe nastave, pa tako i različiti početak i kraj semestra. Ukazala bih i na problem nedostatka kontinuiranosti u provođenju vršnjačke potpore pa bi nastavak ovih aktivnosti kroz primjerice kolegij Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom II, zasigurno povećao broj studenata koji u konačnici upisuju ovaj kolegij.

Uz to potrebno je riješiti problem brucoša, naročito studenata s invaliditetom na prvom semestru studija kojima je ovakav vid potpore najpotrebniji a još nisu dovoljno upoznati s kolegama i nemaju mnogo informacija koje bi im pomogle u donošenju odluke kojem da svojem kolegi povjere uloga pružatelja vršnjačke potpore. Drugi razlog smanjenog broja studenata koji upisuju kolegij pojavio se u trenutku kada su u 2012. godini javna visoka učilišta s tadašnjim Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta sklopila trogodišnje ugovore o financiranju odnosno ugovore o subvenciji participacije redovitih studenata u troškovima studija u akademskim godinama 2012./2013., 2013./2014. i 2014./2015. U okviru ugovora, visoka učilišta su se obvezala na ostvarivanje općih i posebnih ciljeva koje su odabrala, a koji služe ostvarenju poboljšanja u sustavu nastave i studija u Republici Hrvatskoj, a time i posrednom unapređenju kvalitete upravljanja javnim visokim učilištima.

Visoka učilišta su se za vrijeme trajanja ugovora trebala obvezati raditi na ostvarenju najmanje četiriju ciljeva od kojih su najmanje tri s liste općih ciljeva. Sveučilište u Zagrebu, kao jedan od općih ciljeva odabralo je cilj ‘Olakšanje pristupa studiju i potpora pri studiju za studente slabijega socijalno-ekonomskog statusa i studente s invaliditetom’. U okviru ovoga cilja, svaka sastavnica sveučilišta predložila je rezultate koje se obvezala postići u vremenu trajanja ugovora, kao i indikatore za praćenje rezultata.

I u 2015. godini Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je sa svim javnim visokim učilištima potpisalo Ugovor o sufinanciranju troškova studiranja redovitih studenata i materijalnih troškova u akademskim godinama 2015./2016., 2016./2017. i 2017./2018. Jedan od obveznih općih ciljeva tog ugovora je i osiguravanje jednakog pristupa visokom obrazovanju svim redovitim studentima u Republici Hrvatskoj, uključujući i olakšanje pristupa studiju studentima s invaliditetom. Dakle, sve od tada sastavnice sveučilišta raspolažu sredstvima upravo namijenjenim razvoju i unapređenju sustava potpore studentima s invaliditetom, što je ogroman korak naprijed. Neke od sastavnica bile su vrlo vješte u potrebnom i uspješnom korištenju tih financijskih sredstava, dok su druge imale određenih problema. Kako kolegij Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom nije zahtijevao dodatna materijalna sredstva a sastavnice su s njima raspolagale, u nekim su se slučajevima kao jednostavnije rješenje za realizaciju ovih aktivnosti nalazila alternativna rješenja.

Stoga se, kao alternativa kolegiju Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom, u posljednje vrijeme sve više pojavljuje tzv. ‘obrazovna asistencija’ i to kao primarno rješenje za približavanje mogućnosti studentima s invaliditetom upravo na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci i Puli, gdje se i nudi kolegij Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom. Nažalost radi se o neprimjerenom vidu potpore jer u visokom obrazovanju ne bi trebalo biti ‘obrazovne’ asistencije’ koja podrazumijeva pomoć u učenju i izvršavanju studijskih obveza jer postoji opasnost da će to onemogućiti studente s invaliditetom u primjerenom i potpunom stjecanju profesionalnih kompetencija. Vršnjačka potpora naglasak stavlja upravo na potporu, a ne na pomoć, dakle na potporu studentu s invaliditetom u vidu izjednačavanja mogućnosti te omogućavanja da maksimalno samostalno izvršava svoje studijske obveze. Osim toga, tzv. ‘obrazovna asistencija’ je plaćena asistencija i nema sustavne pripreme odnosno edukacije studenata-asistenata kao niti njihovog sustavnog praćenja i evaluacije rada, što je i najveći nedostatak ovakvog vida asistencije.

Možete li opisati kakvu potporu dobivaju studenti s invaliditetom od kolega polaznika kolegija?

Da, često se postavlja pitanje što sve može biti vršnjačka potpora, gdje su granice i kada vršnjak svojom potporom kompenzira nepovoljniji položaj studenta s invaliditetom, a kada je student s invaliditetom stavljen u povoljniji položaj u odnosu na druge studente, odnosno kada mu se ‘gleda kroz prste’ čime se studentu s invaliditetom (iz ‘najboljih namjera’ pokatkad) zapravo oduzima pravo jednakog pristupa obrazovanju i beneficijama od obrazovanja, odnosno uskraćuje mu se pravo stjecanja propisanih kompetencija.

Uopćenog odgovora na ovo pitanje nema. U svakom pojedinom slučaju i ovdje treba pristupiti individualizirano, u ovisnosti s jedne strane o značajkama samog studenta s invaliditetom, a s druge strane o značajkama studijskog programa i njegovih dijelova. No, ono što je ipak moguće sugerirati jest da se pokuša izbjeći pomoć (raditi nešto za nekoga na način da se dijelom učini umjesto njega) i primjeni potpora (raditi nešto za nekoga na način koji će omogućiti da osoba to učini samostalno). Ovo potonje svakako iziskuje mnogo više uvida i znanja, napora, vremena i strpljenja, ali jedino pružajući potporu studentima s invaliditetom moguće je osigurati potpun razvoj njihovih potencijala kroz visoko obrazovanje s najvišim standardima i kvalitetom, na što svaki student s invaliditetom ima potpuno pravo.

Ovim kolegijem studenti s invaliditetom stoga mogu ostvariti potporu vršnjaka asistenta koja im je, ovisno o vrsti teškoća/oštećenja, potrebna u akademskom okruženju – potpora pri dolasku na fakultet i kretanju po prostoru, u predavaonice, kabinete, knjižnice, referade, studentske menze i sl.; potpora pri rješavanju nekih administrativnih procedura; potpora pri ‘hvatanju’ bilješki s predavanja; verbalni opisi vizualno prezentiranih sadržaja; potpora u različitim socijalnim situacijama poput posredovanja u komunikaciji, osobna potpora prema potrebi poput potpore pri korištenju toaleta i slično.v