U nastojanju da izbore kakve-takve pregovaračke pozicije i pokušaju zaštititi svoje interese, mnogi su dionici priče o Agrokoru već digli glas i zamahali svojim adutima. Neki su u to ime uvjetovali isporuke roba, neki financiranje potrebnoga radnog kapitala, a neki su priprijetii tužbama. Posljednji su to učinili manjinski dioničari kompanija u većinskom vlasništvu Agrokora koji se osjećaju ugroženo zbog jamstava koje su ta društva preuzimala pri zaduženjima Agrokora kao vladajućeg društva. Upravitelji mirovinskih fondova, ali i menadžeri nekoliko inozemnih fondova koji vlasnički participiraju u Jamnici i Ledu poslali su pismo izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku.

U najkraćim crtama, poruka im je da bi s tih kompanija trebalo skinuti jamstva, a osim što smatraju da bi to poboljšalo izglede za oporavak vrijednosti koncerna i “maksimiziralo obnovljivu vrijednost Agrokora prodajom pojedine imovine ili cijele grupe”, upozoravaju i da se ta jamstva mogu pravno osporavati, tj. poništiti. Temelj za to vide u činjenici da jamstva nisu uključena u godišnjim i revizorskim izvješćima, da ih nisu odobrili dioničari (te odluke su na prijedlog uprave odobravali NO-i), kao i da je dvojbena protučinidba odnosno “mjerljiva korist” za Ledo odnosno Jamnicu u zamjenu za dana jamstva. Potpisnici pisma drže da bi najbolje rješenje bila zapravo brza prodaja tih (i sličnih) kompanija (bez jamstava), čime bi se “platio dio dugova i smirilo tržište”.

Neke druge kategorije investitora, dioničara i/li vjerovnika koje također tangira kriza Agrokora na cijelu priču zacijelo nemaju isti pogled, a nekima su interesi vjerojatno i oprečni. Takvi će npr. reći da su ‘mirovinci’ de facto imali i svoje ljude u NO-ima Jamnice i Leda, da se nisu (ili barem nedovoljno odlučno) usprotivili izdavanju jamstava, a podsjećaju i da su o gomilanju tereta jamstava kompanije izvješćivale burzu. Kao i sve u priči o Agrokoru, i jamstva su očito višeslojan problem.