Statistika je varljiva, a brojke omiljeni alat za sve vrste manipulacija, znaju i vrapci na grani. Uzmeš brojku iz konteksta, prepakiraš, začiniš dobrim spinom, i voilà, u medijima osvane sasvim nova priča.

Pa ipak, neke se brojke teško daju zamutiti pa ih se obično ignorira. Kako (pozitivno) prikazati da smo se prije (plus, minus) 25 godina odlučili zalupiti vratima planskom i prigrliti tržišno gospodarstvo, a danas isto toliko građana, tek četvrtina, svoju priliku vidi u poduzetništvu?

Jasno, nisu svi poduzetnici ni zato imaju “žicu”, to uostalom niti trebaju biti. Ali, samo 25 posto? Što o nama govori ta brojka ako ona u Švedskoj iznosi 78 posto? Jesmo li lijeni? Samo nominalno u tržišnoj ekonomiji, a zapravo mentalno čvrsto u socijalizmu? Ili je to naprosto racionalna odluka pojedinca koji svjesno bira ne plivati protiv struje?

Poduzetnici iz nužde

Mediji su puni gospodarskog kriminala pa nije ni čudo da je percepcija o poduzetnicima jezovita. Poduzetnici pak iznose svoje horor priče o hrpama papira, borbi s administracijom, lokalnim šerifima, inspekcijama… Gušenju malih do iznemoglosti, dok se za velike pišu posebni zakoni.

Srećom, dovoljno dugo provode se istraživanja da se stvari mogu i objektivno sagledati. Global Entrepreneurship Monitor (GEM) istraživanje provodi tim s osječkog Ekonomskog fakulteta pod vodstvom profesorice Slavice Singer kontinuirano od 2002., ali i oni iz godine u godinu potvrđuju poražavajuće rezultate. U proteklih desetljeće i pol po pitanju poduzetništva ništa bitno nije u Hrvatskoj promijenilo.

Broj onih koji uočavaju priliku da se okušaju u poduzetništvu tek je neznatno povećan, a broj onih koji izražavaju namjere da to i učine ostao je nepromijenjen. Istraživanje pokazuje da se i dalje većina na poduzetništvo odlučuje iz nužde, najčešće jer su ostali bez posla, a ne zato jer želi realizirati sjajnu ideju. Čak i kad se okrenu poduzetništvu, okolina je prema njima podozriva, ili u najboljem slučaju iskreno zabrinuta, i više je ograničavajući nego stimulirajući faktor.

Za razliku od Hrvatske koja živi u svom malom balonu, svijet velikim koracima grabi naprijed. Od 2002. naovamo, primjerice, u Europskoj uniji uveden je euro. Završen je projekt mapiranja ljudskog genoma.

Posljednji put poletio je Concorde. USB-i su zamijenili floppy diskove. Počela je globalna dominacija pametnih telefona. U CERN-u je potvrđeno postojanje Higgsovog bozona. Pojavili su se Facebook, Youtube i Twitter, i promijenili svijet oglašavanja, marketinga i komunikacije….

Čekajući Godota

Istovremeno, poduzetnik u Hrvatskoj i dalje čeka dozvole kao Godota. Taman kad se baci u biznis, ili pohvata propise koji se njega (ili nje) tiču, država promijeni pravila igre. Državne službenike hvata po hodnicima jer se na telefone ne javljaju, a elektroničku poštu ignoriraju. Pribavlja sumanute, često kontradiktorne potvrde. Još češće, skuplja ih ručno.

Ako ga netko prevari za plaćanje, pravdu ili čeka godinama, ili slučaj ode u zastaru. U takvoj konstelaciji nitko ne može reći da je Hrvatska nepoduzetna jer bi se samo 25 posto građana okušalo u poduzetništvu.

Prije bi fer bilo reći da je prosječni hrvatski građanin vrlo racionalni pojedinac. Plivati protiv struje je teško i u uređenim državama u kojima postoji potpora sustava, a u Hrvatskoj gdje je sve okrenuto protiv poduzetništva prije je sumanuto.

Zato onim entuzijastima koji su se ipak na to odlučili treba odati dvostruko priznanje: jedno za odluku da si sami zarade za plaću iz ostvarene dobiti, a drugo da to rade u Hrvatskoj. Posebno kad sve više racionalnih pojedinaca kupuje jednosmjernu kartu za inozemstvo.