Svi koji su sjedili 21. i 22. svibnja u bečkoj gradskoj vijećnici na Europskom novinskom kongresu (European newspaper congress) mogli su čuti i vidjeti kako odgovor o budućnosti tiskanih medija u eri digitela svakako nije jednoznačan ili točnije kako ga niti nema.

Ali nekoliko dojmova, prije nego zaključaka, može se izvući, a sublimirano oni bi glasili kako print svakako nije mrtav (koliko god već godinama pojedini akteri to pompozno najavljivali), kako u vremenu koje obilježavaju lažne vijesti vjerodostojnost posebice printanih izdanja dobiva na važnosti, te kako je štednja kao i u drugim slučajevima zadala puno veći udarac tiskovinama od same digitalije.

Nagrizanje struke
Međutim, sve izneseno u Beču teško je primjenjivo na pojedinu državu bez obzira bila ona SAD ili Hrvatska. Uostalom, kako je i naglasio u svom uvodnom govoru austrijski kancelar Christian Kern, možda europski izdavači tiskovina ne bi ni trebali tražiti rješenje drugdje – primjerice s one strane Atlantika (jer ga ni tamo nema) već bi trebali pokušati sami pronaći modele koji će postati univerzalno rješenje.

No govornici, pretežno iz europskih tiskovina ponajviše njemačkog govornog područja, nisu ponudili rješenje već samo otvorili niz pitanja, još jednom potvrdivši da je tiskano izdavaštvo miljama daleko od pronalaska formule koja bi ukazala na pravi put u digitalnom dobu. I ne bi to niti bilo neko otkriće da mi u digitalnom dobu ne živimo već niz godina, a da izdavači tiskovina dio svog kolača ne gube gotovo na mjesečnoj bazi. I tu se vraćamo na početak tj. moramo ponovo otići preko Atlantika gdje je sve na neki način i počelo.

Prije desetak godina studija koju je naručio  tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama pokazala je kako je zbog krize i rasta digitela gotovo 40 posto američkih novinara ostalo bez posla, ali i isto tako kako digitalni mediji od tih 40 posto zaposliti mogu svega desetak posto jer nemaju financijsku snagu. Jasno ukazavši kako propast tiskanih medija, bez da se ulazi u dublju analizu kvalitete i istinitosti informacije, ozbiljno nagriza jednu struku bez koje se ni najsnažnije demokracije ne mogu nazivati tim imenom. Ta studija jasno je pokazala opseg problema ali i najavila dodatnu paniku među izdavačima koji još i danas lutaju između digitela i tiska.

Povezanost s brendom
I tu dolazi zanimljivo novije razmišljanje američkog kolumniste Jacka Shafera koji se u svom nedavno objavljenom tekstu pita: "Što ako je gotovo cijela industrija tiskanih medija pogriješila? Što ako su izdavači i urednici u svom nastojanju da što prije sadržaj plasiraju na web složili veliki biznis blender koji je potrošio milijune dolara, a bez potrebnog rezultata". Jer, kako kaže, događa se vrlo opasna stvar: "Čitatelji napuštaju tiskana izdanja, ali ne migriraju prema online izdanjima" kako je to dosad bilo uvriježeno mišljenje.

Ta poruka preko Atlantika naslanja se na još jedno bečko razmišljanje, ono Tylera Brulea, koji je na novinskom kongresu pojašnjavajući uspjeh svog projekta, magazina Monocle, ukazao na činjenicu koju svaki osrednji brend menadžer ponavlja svako jutro poput mantre – stvaranje povezanosti s brendom u novinama i magazinima isto je kao i u svakoj drugoj branši – kada nosim neke novine u rukama dajem izjavu da sam takav i takav kao kada pijem neko piće ili vozim neki automobil.

Kod tiskanih medija to znači kada u ruku uzmem neku tiskovina ja jasno onima oko sebe, onima koji me vide poručujem da cijenim kvalitetu i provjerenost informacija – pokazujem sebe i što jesam, a to još uvijek ne mogu s mobitelom u ruci jer tad se samo vidi model, ne i ono što čitam. Možda to zvuči kao prejednostavan recept, ali ponekad velike istine i leže u jednostavnosti.