Špica sezone samo što nije krenula, a turističke kompanije još nisu ni pronašle, a kamo li zaposlile i pripremile sve kandidate za poslove kuhara, konobara, recepcionera, pomoćnih radnika… U dobrom dijelu hotela i restorana raste panika, kadrovi se čupaju iz redova obitelji, rođaka, obilaze se škole, trgovi, štandovi, užarile se društvene mreže.

U moru nezaposlenih Hrvatska nema radnika, kako je moguće? Iako je najlakše za to okrivljavati više sile, treba priznati da smo dosta toga pogrešno odigrali. Odgovornost pritom svatko u svom dvorištu dijele država, poslodavci i radnici, iako dakako svi imaju neko opravdanje za vlastito ponašanje. Država je, kao i uvijek, obuzeta sama sobom i politikantstvom, napravila niz propusta u radnom zakonodavstvu, školstvu, sustavu brige o nezaposlenima, komunikaciji među resorima i ostalim dionicima u ovoj priči. Zbog toga se danas u ugostiteljske škole često upisuju oni s lošim ocjenama, koji ne znaju što bi sa sobom i uopće se ne vide u zanimanjima za koja se kao školuju. Škole se uglavnom oslanjaju na javne izvore financiranja koji su preskromni da bi se mogli realizirati praktični programi, sustav ih uopće ne motivira na kreativnost koja bi im priskrbila dodatna sredstva, a učenicima pružila znanja i izazove. Treba li više uopće spominjati kurikularnu reformu?

Ako ne završe u nekom drugom poslu ili u inozemstvu, dobar dio završava na burzi i preživljava uglavnom radom na crno, koji im se najviše isplati. I dalje su međutim prijavljeni na Zavodu za zapošljavanje, u nadi da im burza neće pronaći posao.

Uz loš sustav obrazovanja, poslodavci u evidenciji nezaposlenih upravo vide najslabiju kariku hrvatskog tržišta rada, te predlažu liberalizaciju u kojoj će na burzi rada biti samo oni koji zaista traže posao i koji su spremni uložiti u vlastito zapošljavanje. Tu je također sustav prekvalifikacija na kojem se nešto radi, ali presporo i uz slab učinak. Ideja cjeloživotnog učenja i mobilnosti dobrom dijelu hrvatskih građana i dalje je posve nezamisliva, kao da se i dalje predobro sjećamo zacementiranih radnih mjesta u doba socijalizma.

Poslodavci na lošem glasu

Neki se ljute na radnike. Ne da im se raditi po dvanaest sati u komadu teške poslove na kojima se pritom mora paziti na osmijeh prema gostu, ljubaznost, formu. Za poslove u turizmu možda ne treba puno filozofije, ali zato treba dobre volje, snage da se ostane pribran u mnogim stresnim situacijama koje nose kuhinja, šank, noćni rad, naporni turisti, zahtjevni šefovi. Nekad je stvar u mentalitetu, nekad u previsokim očekivanjima, ali i uvjetima rada koji nisu svugdje bajni. A nekad je stvar i u poslodavcu. Kazao nam je prije par dana jedan zabrinuti vlasnik obiteljskog hotela, koji također ne može pronaći ljude za svoj prošireni posao, da su poslodavci u turizmu u Hrvatskoj na lošem glasu. “Ima tu svakakvih poslodavaca, onih koji obećaju puno, a onda izrabljuju radnike, često ih zakidaju za plaću, ponekad im ostanu dužni. Normalno je da netko s lošim, iskustvom neće više ni pokušavati, a ako se već odluči na selidbu zbog posla, radije odlazi u Njemačku, Austriju, Irsku, jer njima više vjeruju. Iako i tamo rade jednako mnogo ako ne i više, za gotovo istu plaću koju mogu dobiti kod mene, te nisu kod kuće. To se treba promijeniti”, kaže nam taj dugogodišnji hotelijer, podsjećajući nas na tužnu stvarnost hrvatskog gospodarstva u kojem se uredno plaća mjenicama bez pokrića. Teško je onda osuđivati radnike koji se u posljednje vrijeme, kako doznajemo na terenu, doslovce cjenkaju s poslodavcima oko plaće, svjesni da im je ova kriza dala veću pregovaračku snagu.

Radnici su svakako jedna od strana koja će imati koristi od ove krize. Već su krenula povećanja plaća u turizmu, veća pažnja posvećuje se poboljšanju uvjeta života sezonskih radnika, uređuju se stari i grade novi objekti za njihov smještaj. To su dobre vijesti i važni koraci koji će poslodavcima vratiti atraktivnost i skrenuti pažnju na činjenicu da su zanimanja u turizmu među rijetkima koji radnicima pružaju nevjerojatne mogućnosti za napredovanje.

Od vratara do direktora

Poznato je da je direktor Esplanade krenuo od vratara i recepcije, ovih dana razgovarali smo s ljudima koji su krenuli od konobara i samo u par godina napredovali do šefa odjela hrane i pića, prošli edukacije, vidjeli svijeta. U uvjetima visoke nezaposlenosti i beznađa na tržištu rada to zvuči poput SF-a. Dobru stvar rade i strukovne udruge u turizmu koje unutar svojih redova podižu ljestvicu kvalitete kroz edukacije i evente koji promiču različite segmente turizma, od gastronomije, enologije, pivarstva… Ako se uz takve poteze pojača sustav stipendiranja, izmijene nastavni programi ugostiteljskih škola, srede evidencije na zavodima za zapošljavanje, tko zna, možda će nam za nekoliko godina ipak imati tko skuhati večeru u hotelu.