Izbor centrističkog kandidata Emmanuela Macrona za francuskog predsjednika rasplamsava nade da bi se na horizontu moglo nazirati obnovljeno francusko-njemačko vodstvo Europske unije. Nakon parlamentarnih izbora u Njemačkoj u rujnu, nadamo se da će stabilnija EU moći započeti sa znatno bržim napretkom u smjeru objedinjenosti i integracija.

U tu svrhu, reforma eurozone čini se očiglednim prvim korakom – korakom koji i sam Macron često spominje. No, to bi moglo biti teže od očekivanog. Kao prvo, postoje duboke razlike među ekonomskim filozofijama kreatora politika u Francuskoj i Njemačkoj. Kao što su objasnili Markus K. Brunnermeier, Harold James i Jean-Pierre Landau, Njemačka je postala šampionom u sustavu temeljenom na pravilima koji naglašava održavanje deficita na niskoj razini i općenito zabranjuje spašavanje dužnika. Za razliku od toga, Francuska obično podržava ideju da bi država trebala biti slobodna intervenirati u slučaju potrebe, ići u deficit ili čak omogućiti paket spasa u cilju sprječavanja krize. Srećom, Macronov program prepoznaje elemente njemačkog pristupa, poput potrebe dugoročnog poravnanja proračuna, što nagoviješta da bi, pod njegovim vodstvom, kompromis između Francuske i Njemačke mogao biti moguć.  

Novi uspon Francuske
Dok se znatna pažnja pridaje slabostima francuskog gospodarstva, Francuska na razne načine predstavlja prosjek eurozone. Njena stopa rasta oko pola postotka je niža u usporedbi s Njemačkom tijekom prošlih nekoliko godina. No, to se u ovom trenutku mijenja i potencijalni budući rast u Francuskoj bit će oko pola postotka viši nego u Njemačkoj u kojoj se stanovništvo smanjuje.  Nadalje, stopa nezaposlenosti u Francuskoj se smanjuje, iako ostaje znatno viša nego u Njemačkoj. Također, dok javne financije u Francuskoj doista predstavljaju problem, razina duga je u silaznoj putanji i Macronov program prepoznaje potrebu smanjenja potrošnje u cilju omogućavanja poreznih rezova.  U tom kontekstu, francusko-njemačka inicijativa vezano uz reformu eurozone mogla bi čak i biti moguća.

Ako je to doista tako, što bi se moglo učiniti u cilju osnaživanja monetarne unije? Kako sada stoje stvari, više nema nikakve potrebe za bilo kakvim hitnim postupanjem. Došlo je do jenjavanja tenzija na financijskom tržištu, kao i do gospodarske ekspanzije, dok se zapošljavanje vraća na vrhunac koje je dosegnulo prethodno krizi. Stoga bi se politika trebala usredotočiti na dugoročne reforme. Takav bi program trebao uključivati kompletiranje bankarske unije, uz jačanje zajedničkog sustava osiguranja depozita. Izazov se u ovom pitanju sastoji u činjenici da sustav osiguranja zajedničkog depozita nije kompatibilan s trenutnom praksom banaka vezano uz posjed vrlo velikih iznosa duga vlastite zemlje. Ako država postane insolventna, što bi slomilo banke, troškove bi snosila cijela eurozona.

 U ovom slučaju spor se ne vodi između Njemačke i Francuske, već između Njemačke i Italije. Njemačka je inzistirala da se, bez ograničenja državnog duga koji banke mogu posjedovati, ne može uvesti nikakav sustav osiguranja zajedničkog depozita. No Italija je prigovorila takvim ograničenjima, uslijed bojazni da bi troškovi financiranja države mogli doseći vrtoglave razine, a možda i bojazni da bi talijanske banke, koje financijski ovise o višim zaradama od kamata vlastitih posjeda javnog duga, mogle pretrpjeti prekomjerne štete.

Bez povjerenja u Italiju
Italija je također sporno pitanje za Njemačku vezano uz mutualizaciju duga. Nijemci imaju dostatnu količinu vjere u dugoročnu ekonomsku stabilnost Francuske kako bi razmotrili neku vrstu malog budžeta za eurozonu. Kad se radi o Italiji – koja ima kombinaciju visokog duga i usporenog rasta – Njemačka nema tog povjerenja. To predstavlja najveću prepreku daljnoj fiskalnoj integraciji u eurozoni. Postoji još jedno područje u kojem se problem tiče Njemačke i Italije više nego Njemačke i Francuske: upravljanje priljevima izbjeglica i raspodjela tražitelja azila.

Tisuće njih i dalje dolaze s juga, prelazeći Sredozemno more. Prema takozvanoj Dublinskoj regulativi, Italija je tada odgovorna da se za njih pobrine, pruži im humanitarnu pomoć i obradi njihove prijave za azil kojih ima na stotine tisuća.  Međutim, za te brojne tražitelje azila, stvarni cilj je Njemačka. Njemačka vlada zna i priznaje da se ne može jednostavno skrivati iza Dublinske regulative.  Stoga i Italija i Njemačka imaju jak interes za pronalaženje jedinstvenog pristupa na razini Europe koji bi ojačao sposobnost EU za osiguranjem vlastitih vanjskih granica, možda putem Europske obalne straže (European Coast Guard), dok bi istovremeno raspodijelile teret prihvata na pravedniji način diljem EU.

Prekretnica za Europu?
Najveći problem Francuske nije imigracija, već integracija druge generacije imigranata – i ekstremizam koji može nastati iz neuspjeha po tom pitanju. Ipak, novi francuski predsjednik trebao bi odigrati znatno aktivniju ulogu. Paketi sporazuma specijalnost su EU i Macron se ne bi trebao usredotočiti isključivo na euro program. Umjesto toga, trebao bi uzeti u obzir prioritete kako Italije, kao najveće prepreke za reformu Europske unije, tako i Njemačke.  

To znači sastavljanje paketa koji odgovara prioritetima Njemačke – drugim riječima, osigurati fiskalnu stabilnost i ograničiti posjed državnog duga kod banaka – istovremeno pomažući u smanjivanju opterećenja na Italiju vezano uz osiguranje vanjskih granica Europske unije i prihvata izbjeglica. Takvim bi pristupom možda 2017. godina doista mogla postati prekretnicom za Europu. 

© Project Syndicate, 2017.