Dolazi američki Amazon pa prvo kontaktira Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Dolazi indijski Infosys pa nakon što je preuzeo vrhunske inženjere u Karlovcu prvo želi uspostaviti suradnju s fakultetima u Hrvatskoj.

Jedino što na prvu možete zaključiti je da nova generacija investitora u Hrvatsku ne cijeni tradicionalne vrijednosti. Pa svi znamo da se posao ovdje gradi "dealom" s političarima! U Hrvatskoj je, kako nam se otkriva posljednjih dana, moguće poslovati bez nadzora Porezne uprave, imati nježne konzultacije s političkim vrhom kad god vam se prohtije i puno razumijevanja u blic prekrajanju zakona i drugih propisa. Naravno, ako ste obazrivi prema strankama na vlasti, neovisno koje su.

'Odabrane' strane investicije 
Uostalom, koju ste vi veliku domaću kompaniju vidjeli da joj je prvo na popisu prioriteta da želi razvijati dobre odnose s akademskom zajednicom? Dok mladi i stručni glavom bez obzira nisu počeli bježati iz Hrvatske u druge članice Europske unije, SAD, Kanadu, Australiju i Novi Zeland većina domaćih kompanija na karti Hrvatske nije znala ni pronaći više od jedne akademske institucije. Danas kad im stručnjaka manjka, to se počelo mijenjati.

I dobro je da je tako. Političari u Hrvatskoj dugo su vremena koristili činjenicu da radnici nemaju kamo pobjeći, da bi umjetno držali cijenu rada niskom. Tako su omogućili opstanak mnogih niskoprofitabilnih biznisa kao i omogućili predah svima onima koji nisu željeli ulagati u modernizaciju. Glavna metoda kontrole bila je ograničavanje stranih investicija. Pričali su da ih žele i da su dobrodošle, a zapravo su prolazile samo one "odabrane". Sad kad građani u tolikom broju odlaze nužan je novi pristup, a jedno od rješenja svakako je slobodniji ulazak većeg broja stranih investicija u Hrvatsku. Drugi je, dakako, masovniji uvoz radne snage iz obližnjih zemalja. No, postoji i treći put kao što nam pokazuju Amazon, Infosys, ali i drugi koji su aktivni u digitalnoj transformaciji i Industriji 4.0.

Zašto su došli? 
Investitore poput Amazona i Infosysa Hrvatska primarno ne zanima zbog sunca, mora, njiva, šuma i izvora pitke vode već stručne radne snage i talenata. Oni našu zemlju nisu uočili, jer bi rado ovdje gradili proizvodne hale, hotele, zgrade, ceste i sve ostalo na što se može zakačiti crvena vrpca, sve ono što će materijalno zbrinuti rođake i političke tajkune, sve ono što se može svečano otvoriti pod svjetlom kamera i na najplastičniji način donijeti glasove na izborima.

Umjesto toga, zanima ih mogu li ovdje razvijati R&D centre, odnosno prave tvornice 21. stoljeća. Gotovi stručnjaci su tek dio onoga što traže. Oni su zlato. No, velike IT kompanije zanima imamo li mi i rudnike koji mogu stvoriti i kontinuirano snabdijevati njihove tvornice tim zlatom. Zanima ih imamo li kulturu, zbog kreativnosti, i znanost, zbog inovacija, kako bi dugoročno mogli podržati razvoj tvornica 21. stoljeća. Zanima ih i imamo li popratnu infrastrukturu koja iz grube zemlje može rafinirati zlato, odnosno imamo li obrazovanje koje može prepoznati talente i stvoriti dovoljno stručnjaka. 

Žele fakultete, ne političare
Naša je sreća što se Hrvatska na radaru velikih IT divova našla zbog širih geopolitičkih kretanja. I SAD i EU posljednjih nekoliko godina jačaju protekcionističku politiku. SAD na čelu s Trumpom to radi sirovom silom. EU pak kroz uvođenje niza regulativa koje štite podatke, jačanju jedinstveno EU tržište, subvencioniraju projekte unutar Unije itd. Kao rezultat, i indijske i američke IT kompanije poslove koje su prije radile izvan Unije sada sele u EU i to je realna prilika za Hrvatsku.

Teško je ocijeniti koliko mi možemo iskoristiti tog potencijala kad su nam kultura i znanost danas postale političke bojišnice, kad se s reformom obrazovanja koketira kao da je u njoj ključno pitanje ideologije. Sigurno je da bilo koja kočnica reformi u kulturi, znanosti i obrazovanju ide na ruku drugim članicama Unije, koje bi rado privukle nova radna mjesta kod sebe. Možda možemo biti mudriji od toga. Možda možemo aktivno prizivati investitore u R&D centre, ako zbog ničeg onda stoga što su pokazali da prvo ne kontaktiraju političare već fakultete. Naime, ako takve investitore ne želimo zbog biznisa i radnih mjesta, trebali bi ih željeti zbog ideologije.