Prvi veći cilj američkog predsjednika Donalda Trumpa na području zakonodavstva – opoziv i zamjena Zakona o zaštiti pacijenata i pristupačnoj skrbi iz 2010. (Obamacare) – već je implodirao uslijed Trumpove naivnosti kao i naivnosti republikanaca u američkom Kongresu po pitanju složenosti reforme zdravstva.

Njihov pokušaj zamjene nesavršenog, ali popularnog zakona, putem pseudo-reforme koja bi više od 24 milijuna Amerikanaca lišila osnovne zdravstvene zaštite bio je osuđen na propast – ili na poraz republikanskih članova Kongresa na polufinalnim izborima 2018. godine da je uspio. U ovom trenutku, Trump i republikanci u Kongresu provode poreznu reformu – počevši s korporativnim porezima da bi se zatim prešlo na poreze na osobni dohodak – kao da će to biti imalo lakše. To neće biti tako, ponajprije uslijed činjenice da bi inicijalni prijedlozi republikanaca povećali proračunski deficit za trilijune dolara, te usmjerili preko 99% dobrobiti prema gornjih 1% populacije u distribuciji dohotka. 

Razjareni lav postaje mišić
Plan koji su ponudili republikanci u američkom Zastupničkom domu vezano uz smanjenje stope korporativnog poreza s 35% na 15% te nadoknađivanje izgubljenih prihoda putem prilagodbe poreza nakon prelaska granice bili su osuđeni na propast u samom početku. Prilagodba poreza nakon prelaska granice nema dostatnu podršku čak ni među republikancima, a ona bi također prekršila pravila Svjetske trgovinske organizacije. Porezni rezovi koje su predložili republikanci rezultirali bi padom prihoda od 2 trilijuna dolara tijekom sljedećeg desetljeća, a taj se gubitak ne može nadoknaditi uštedama od njihovog plana reforme zdravstva ili s 1,2 trilijuna dolara koji su se mogli očekivati od poreza nakon prelaska granice.

Republikanci su u ovom trenutku suočeni s izborom između usvajanja vlastitih poreznih rezova (i dodavanja 2 trilijuna dolara javnom dugu) i provedbe znatno skromnije reforme. Prvi scenarij nije izgledan iz tri razloga. Ponajprije, fiskalno konzervativni republikanci u Kongresu suprotstavit će se lakomislenom povećanju javnog duga. Nadalje, pravila kongresnog proračuna nalažu da porezni rezovi koji nisu u potpunosti financirani ostalim prihodima ili rezovima potrošnje prestanu vrijediti unutar deset godina, stoga bi plan republikanaca imao samo ograničeni pozitivni učinak na gospodarstvo.   Naposljetku, kao treće, ako porezni rezovi i povećana potrošnja na vojsku i infrastrukturu povećaju deficit i javni dug, morat će doći do porasta kamatnih stopa.

To bi bila zapreka za potrošnju koja je osjetljiva na promjenu kamatne stope, poput potrošnje na stanovanje, što bi dovelo do naglog porasta američkog dolara i moglo bi uništiti milijune radnih mjesta, zadavši najveći udarac glavnim Trumpovim biračima – biračima pripadnicima bijele radničke klase. Nadalje, ako republikanci povećaju dug, reakcija tržišta mogla bi značiti krah američkog gospodarstva. Usijed tog rizika, republikanci će morati financirati sve porezne rezove novim prihodima, umjesto dugom. Posljedično, razjareni lav njihove porezne reforme najvjerojatnije će se pretvoriti u mišića koji cvili.  Čak bi i smanjenje korporativnog poreza sa 35% na 30% bilo teško izvedivo. Republikanci bi trebali proširiti poreznu bazu primoravanjem cijelih sektora – poput farmaceutskog i tehnološkog sektora – koji trenutno plaćaju malo poreza da počnu plaćati više. Kako bi uspjeli sniziti stopu korporativnog poreza ispod 30%, republikanci bi trebali uvesti tim tvrtkama veliki minimalni porez na dobit ostvarenu u inozemstvu. To bi predstavljalo napuštanje trenutnog sustava, u kojem trilijuni dolara dobiti ostvarene u inozemstvu ostaju neoporezivi osim u slučaju repatrijacije.

Financiranje potrošnje
Tijekom predsjedničke kampanje Trump je predložio repatrijaciju dobiti ostvarene u inozemstvu po poreznoj stopi od 10% kako bi potaknuo američke tvrtke na vraćanje vlastite dobiti ostvarene u inozemstvu u Sjedinjene Američke Države. No, to bi generiralo novi prihod u iznosu od samo 150-200 milijardi – manje od 10% od 2 trilijuna dolara fiskalnog podbačaja koji je implicirao plan republikanaca. U svakom slučaju, prihod iz repatrijacijskog poreza trebalo bi iskoristiti za financiranje potrošnje na infrastrukturu ili za osnivanje infrastrukturne banke. Neki republikanci u Kongresu koji su već svjesni toga da prilagodba poreza nakon prelaska granice nema izgleda za uspjeh trenutno predlažu da se porez na korporativnu dobit zamijeni porezom na dodanu vrijednost koji je legalan prema pravilima Svjetske trgovinske organizacije. No, niti ta opcija nema budućnosti. Čak su se i sami republikanci uvijek odlučno protivili porezu na dodanu vrijednost te u Kongresu čak postoji anti-PDV republikanski odbor.

Kolaps stambenog tržišta
Prema tradicionalnom republikanskom stajalištu takav "učinkovit" porez bilo bi i suviše lako povisiti tijekom određenog vremena, što bi otežalo "izgladnjivanje zvijeri" "rasipne" potrošnje države. Republikanci ukazuju na Europu i ostale dijelove svijeta u kojima je PDV u početku bio nizak te se postepeno povisio i dosegnuo dvoznamenkaste razine, premašivši 20% u brojnim zemljama. Demokrati su se također tijekom povijesti protivili PDV-u, jer je to uvelike regresivni oblik oporezivanja. I dok bi se on mogao učiniti manje regresivnim kroz isključivanje ili zanemarivanje hrane i ostale osnovne robe, to bi ga samo učinilo manje privlačnim među republikancima. Obzirom na to dvostranačko suprotstavljanje, PDV – poput prilagodbe poreza nakon prelaska granice – nema izgleda za uspjeh.

Provedba reforme poreza na osobni dohodak bit će još zahtjevnija. Inicijalni prijedlozi Trumpa i republikanskog vodstva implicirali bi trošak od 5-9 trilijuna dolara tijekom sljedećeg desetljeća, dok bi 75% dobrobiti bili u korist gornjih 1% populacije – što je politički suicidalna ideja. Stoga, nakon napuštanja vlastitog inicijalnog plana, republikanci tvrde da žele prihodno neutralni porezni rez koji uključuje smanjenja za gornjih 1% stanovništva po visini primanja.

No, čini se da je i to nemoguća misija. Provedba prihodno neutralnih poreznih rezova na sve dohodovne razrede znači da bi republikanci trebali ukinuti brojne iznimke i proširiti poreznu osnovu na načine koji su politički neodrživi. Primjerice, kad bi republikanci ukinuli vlasnicima kuća odbitak hipotekarne kamate, došlo bi do kolapsa američkog stambenog tržišta. Naposljetku, jedini razumni način za omogućavanje poreznih olakšica radnicima iz srednje i niže dohodovne skupine jest povećanjem poreza bogatima. To je socijalno progresivna populistička ideja koju pseudo-populistički plutokrat poput Trumpa nikad neće prihvatiti. Stoga, čini se da će se republikanci i nadalje obmanjivati da porezna politika ponude i curenja prema dolje (trickle-down) funkcionira, unatoč ogromnoj težini dokaza o suprotnom.

© Project Syndicate, 2017.