Zbog čega hrvatska poljoprivreda stagnira unatoč velikim poticajima kojih je od 2004. do 2015. isplaćeno više od 36 milijardi kuna, dok nam se vrijednost proizvodnje smanjila za čak 27 posto. O tome, povezivanju poljoprivrede, prehrambene industrije i turizma, te potencijalima domaće proizvodnje, govori Goran Buturac, znanstvenik na Ekonomskom institutu u Zagrebu.
Radili ste veliku analizu poljoprivrede i prehrambene industrije za potrebe uvrštenja u industrijsku strategiju RH. Analiza je pokazala veliku žilavost sektora koji unatoč svemu i dalje drži dobar dio BDP-a, izvoza, zapošljavanja. Što kažu brojke?
Tijekom 2014. i 2015. u Ekonomskom institutu Zagreb proveli smo istraživanje "Makroekonomska analiza izvozne konkurentnosti prehrambene industrije Republike Hrvatske". To je prvo sveobuhvatno istraživanje izravnih i neizravnih učinaka poljoprivredno-prehrambenog sektora na hrvatsko gospodarstvo i izvozne konkurentnosti ovoga sektora na međunarodnim tržištima. Rezultati potvrđuju strateški značaj tog sektora za hrvatsko gospodarstvo. Poraste li potražnja za prehrambenim proizvodima za milijun kuna, ukupni BDP Hrvatske raste za 1,96 milijuna kuna i moguće je dodatno zaposliti dvije osobe. U odnosu na druge sektore, to je treći po veličini multiplikativni učinak na gospodarstvo.
Zašto smo od ulaska u WTO i nakon sklapanja SSP počeli kupovati sve na globalnom tržištu i sve manje povezivali male poljoprivredne proizvođače i prehrambenu industriju? Je li i sama industrija kriva što se orijentirala na uvoz sirovine, a nije organizirala domaću proizvodnju?
Zato što nismo imali, a niti smo vodili odgovarajuću ekonomsku, industrijsku i agrarnu politiku. Cilj svake ekonomske politike bi trebao biti rast proizvodnje, puna zaposlenost svih resursa, rast produktivnosti i stabilnost cijena. Čini se da smo jedino u potonjem cilju uspjeli, dok smo u preostalima apsolutno podbacili. Pretvorili smo se u potrošačko društvo, zapostavljajući pri tome vlastitu proizvodnju. Ako pogledamo dugoročnije trendove u samoj baznoj poljoprivrednoj proizvodnji, oni su uistinu poražavajući. Tako je u stočarstvu u razdoblju od 1990. do 2015. proizvodnja goveda smanjena sa 830 tisuća na 455 tisuća grla, proizvodnja svinja sa 1,57 milijuna na 1,17 milijun, proizvodnja ovaca sa 751 tisuću na 608 tisuća, proizvodnja peradi sa 17,1 milijun na 10,2 milijuna. Usprkos prirodnim resursima, izvrsnim agroklimatskim uvjetima i bogatoj tradiciji u proizvodnji, Hrvatska danas puno više potroši hrane nego što proizvede. Taj jaz je visokih 6,4 milijarde kuna.
Jesu li ogromni poticaji umrtvili hrvatsku poljoprivredu i kako to promijeniti? Imamo li još priliku pokrenuti udruživanje malih proizvođača, njihovo povezivanje da budu konkuretni? Što treba učiniti?
Može se reći da Hrvatska do ulaska u EU nije vodila osmišljenu, konzistentnu i ekonomski opravdanu politiku sustava potpora domaćem agraru. Potpore su se mahom koncentrirale kod malog broja velikih proizvođača. Time se gušio razvoj malog poduzetništva, ali i pridonijelo odlasku mladih ljudi iz ruralnih područja. Poražavajuća je činjenica da smo od 2004. do 2015. godine iz državnog proračuna i EU fondova dali potpora poljoprivredi u iznosu od 36,2 milijarde kuna. Istovremeno, vrijednost proizvodnje se u razdoblju od 2008. do 2015. smanjila za 27%, dok je u EU proizvodnja rasla 7%. Nedostaje analitički okvir kojim bi se pratio učinak potpora na proizvodnju, zaposlenost, produktivnost i tehnološku opremljenost. Bez analitičkog okvira i sustava kontrole nemoguće je pratiti i razvijati sustav potpora. Ulaskom u EU, u sustavu potpora je poboljšano planiranje i provedba tako da se barem s te strane može očekivati veća transparentnost i učinkovitost. Potpore moraju biti u funkciji rasta i razvoja poljoprivredne proizvodnje i zadržavanja ljudi u ruralnim područjima, a ne suprotno, čemu smo prije svjedočili u proteklom razdoblju.
U Slavonije ima sve manje kokoši, krava, svinja, nitko ne radi vrtove, sve je izgleda jeftinije u trgovini. Jesmo li kroz sve ove godine postali lijeni ili nas je nešto drugo potpuno demotiviralo da napuštamo poljoprivredu, a onda i sela. Kako to zaustaviti?
Poljoprivreda u Hrvatskoj je zadnjih 30-40 godina doživjela dramatične promjene. One su najvećim dijelom inicirane s dva ključna procesa, jedan je prelazak na tržišnu ekonomiju, a drugi globalizacijski i integracijski procesi. Mnogi subjekti nisu valjano akceptirali te promjene i novonastale okolnosti, a prije svega država. Danas smo mali igrač na velikom globalnom tržištu gdje se vodi bespoštedna utakmica. Zahtjevi koji danas stoje pred proizvođačima hrane su veliki. Od kvalitetne organizacije i upravljanja proizvodnim procesom do uspješnog plasmana poljoprivrednih proizvoda na tržištu. Država je tu da stvori ambijent pogodan za investicije i proizvodnju. Država može pridonijeti kvalitetnoj edukaciji poljoprivrednika i uspostavi istraživačkih centara koji će stručnim znanjima biti potpora proizvodnim procesima. Izgradnja učinkovitog sustava potpora nužni je preduvjet razvoja i opstanka domaćeg agrara. Također, država mora osigurati na tržištu poštenu utakmicu gdje će vrijediti ista pravila za sve. Uvoz da, ali uvoz po damping cijenama i proizvoda sumnjive kakvoće i standarda je nedopustiv. Isto, kao što je nedopustiva nepoštena trgovačka praksa gdje su mali proizvođači često puta u podređenom položaju u odnosu na velike prekupce koji svojim uvjetima mogu ugroziti opstanak i razvoj proizvodnog procesa. Danas smo svjedoci brojnih anomalija kako na tržištu, tako i u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. Alarm za zaokret u ekonomskoj i poljoprivrednoj politici je davnih dana upaljen. Valja se čim prije uhvatiti ukoštac s problemima ukoliko želimo opstanak i razvoj domaće poljoprivrede. v
U jeku sezone razvijati domaće snage
Koje je vaše mišljenje o povezivanju turizma i poljoprivrede? Je li to floskula ili postoje potencijali?
Povezivanje turizma i poljoprivrede nikako i nipošto nije floskula. Dakako da turizam ne može i neće riješiti sve nagomilane probleme u poljoprivrednom sektoru, ali može biti značajan izvor potražnje za poljoprivrednim proizvodima i shodno tome uvelike pridonijeti razvoju domaćeg agrara. Djelatnost hotela i restorana godišnje kreira oko 2,4 milijarde kuna prihoda prehrambenog sektora. No, to može i mora biti više. Ulazak u EU je donio mnoge prilike i koristi, ali valja imati na umu da nitko neće pomesti naše dvorište, do nas samih. Stoga, valja urediti domaće tržište, suzbiti nepoštenu trgovačku praksu i nekontroliran uvoz, kako bismo u jeku turističke sezone razvijali domaću proizvodnju, a ne stranu. Poseban naglasak valja staviti na proizvodnju tipičnih regionalnih proizvoda koji u sebi objedinjuju specifičnost podneblja, kulturnog nasljeđa i tradiciju i na taj način obogaćuju turističku ponudu.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu