Prošlog tjedna čelnici država članica Europske unije proslavili su u Rimu 60. obljetnicu potpisivanja Rimskog ugovora, jednog od temelja današnje EU. Bilo je Rimu puno razloga za slavlje znajući kako je EU osigurala najduže razdoblje mira i ekonomskog prosperiteta u Europi.

No usiljeni osmijesi i umorna lica političara ukazuju kako je pred Europskom unijom teško razdoblje u kojem mora pomiriti divergentne političke i ekonomske interese. Posljednje desetljeće zasigurno je bilo najteže razdoblje u povijesti EU, obilježeno vrtlogom financijskih i ekonomskih nemira koji su rezultirali brojnim izazovima za opstojnost Unije među kojima su i rast populizma diljem Europe, kriza bankarskog sektora, pitanje Grčke, te naravno Brexit.
No dobra vijest je da Europska unija u ovoj godini očekuje ubrzanje ekonomskog rasta, inflacija u eurozoni sporim se tempom približava ciljanoj, a gore navedene “bolesti” manje su zloćudne nego one s kojima se EU borila posljednjih godina.
Naime, pretpostavljeni rizik uspjeha populističkih stranaka diljem Europe vjerojatno je pretjeran, što su izbori u Nizozemskoj ovog mjeseca dali naslutiti.
U Francuskoj je gotovo sigurno kako će kandidatkinja krajnje desnice Marine Le Pen ući u drugi krug predsjedničkih izbora, no isto tako je vrlo vjerojatno kako će konačnu pobjedu odnijeti nezavisni kandidat Macron, te je za očekivati kako će parlamentarni izbori koji slijede mjesec dana kasnije imati sličan ishod.

Prilagodba kompanija

Na rujanskim izborima u Njemačkoj desni i lijevi centar vode tijesnu borbu, no obje su strane snažno orijentirane prema EU, a rezultat tih izbora vjerojatno će opet biti formiranje velike koalicije.
Nadalje, iako je dugoročno restrukturiranje bankarskog sektora eurozone nužno, trenutni problemi krhkog bankarskog sektora Italije i Portugala trebali bi ubrzo biti riješeni. S druge strane, grčka agonija i dalje se nastavlja, no malo je vjerojatno kako će situacija eskalirati do ruba “rata” kao što je to bilo sredinom 2015. godine. Čak je i problem snažnog priljeva izbjeglica uspješno stavljen pod tepih u suradnji s Turskom.
Ipak, jedan će događaj imati trajne strukturne posljedice po Europsku uniju – Brexit. Sama procedura izlaska Velike Britanije iz europskog bloka vjerojatno će proći mirno znajući da obje strane imaju puno toga na kocki, a u razdoblju od dvije godine, koliko bi sam proces trebao trajati, kompanije imaju dovoljno vremena prilagoditi svoje poslovanje te predvidjeti i najgore scenarije. No Brexit za Europsku uniju ima dvije važne posljedice.
Prije svega, Brexit je zapravo kulminacija problema nepopularnosti institucija EU među vlastitim građanima, kao i dugoročnog problema “deficita demokracije” unutar EU. Izlaznost na EU izborima sve je niža, a Bruxelles kao glavni grad europskog projekta asocira na najezdu raznih lobija i nevladinih organizacija.

Trajne posljedice Brexita

S druge pak strane, Brexit je trajno promijenio vizuru EU te nametnuo pitanje buduće prirode integracije unutar EU. Iako se tradicionalno u kriznim razdobljima uvijek zagovarala jača integracija kao rješenje problema, pomanjkanje povjerenja građana i nacionalnih vlada ukazuje kako će EU morati krenuti nekim drugim putem.
U javnosti se u posljednje vrijeme sve glasnije može čuti ideja o fleksibilnijoj uniji, odnosno ideji Unije s “više brzina”. Takva bi Unija omogućila daljnju integraciju zemljama koje to žele, dok bi se u “drugoj brzini” našle zemlje EU koje još uvijek nisu spremne u potpunosti odreći se svog “suvereniteta”.
Mjesta bi se tada našlo i za ostale zemlje Europe koje nisu dio EU, a koje bi tada imale pravo glasa, ali ne glasovanja. Imajući na umu da su nakon Brexita rijetke zemlje koje zagovaraju dublju integraciju, a Europa je već sada integrirana na raznim razinama (EU, eurozona, NATO, Schengen), EU s “više brzina” nije potpuna novost.

Izostalo objašnjenje

No za razliku od trenutne situacije, pragmatičnost i fleksibilnost trebali bi biti temelj takve Unije. Nedavno je i Europska komisija u svojoj Bijeloj knjizi implicitno priznala kako dublja integracija nije rješenje te je svojom retorikom podržala ideju EU s više brzine, zaboravivši pritom detaljnije objasniti način na koji to želi postići.

Godinama su EU birokrati smatrali kako su ekonomska stabilnost i socijalna harmonija dovoljni da osiguraju budućnost Unije. Istina, postignuća EU u posljednjih šezdeset godina su neupitna, no zajednica mora pronaći novu svrhu postojanja te vratiti povjerenje svojih građana, a fleksibilnija Unija trenutno se nameće kao potencijalno rješenje.