I opet se čuje argument kako su europske novčarske institucije u "previše tijesnom korzetu" koji im je nametnut nakon sloma Lehman Brothersa i potresa kojeg su "truli krediti" s nekretninama u SAD-u izazvali na tržištu kapitala čitave naše planete.

Iako je u ljudskoj prirodi da se zaboravlja, neugodne stvari se zaboravlja još brže, a neugodne stvari za koje smo sami bili odgovorni se često zaboravljaju po ekspresnom postupku – svi mi, i kao štediše i kao oni koji su platili porez s kojim je onda "spašen" čitav niz novčarskih institucija, trebali bi se potruditi da ne zaboravimo 2008. i krizu koja je tada izašla na vidjelo, piše Deutsche Welle. I potpredsjednica odbora za nadzor poslovnih banaka ESB-a Sabine Lautenschläger upozorava da i "više od osam godina nakon krize, banke još uvijek trebaju sigurnost koju im daje ova regulativa". "Bila bi velika greška olabaviti pravila", upozorila je ova predstavnica Njemačke središnje banke u tijelu od šest članova takozvanog "Europskog nadzornog tijela za banke" na sastanku održanog ovog tjedna u Beču.

Još je bolje da se vratimo čak i dalje u prošlost, u dvadesete godine prošlog stoljeća. Tada još zapravo uopće nisu postojale nikakve institucije za nadzor banaka ni s jedne niti s druge strane Atlantika. Banke su građane podsjećale na svoj temeljni kapital i "ugled" koji uživaju i on je trebao biti dovoljan da im građani povjere svoj novac. Ishod je poznat: svako malo su se događale jagme štediša koji su jurili u banke kad su čuli da su one dospjele u poteškoće kako bi barem pokušali spasiti svoju ušteđevinu. Ali nakon općeg burzovnog sloma 1929. se to promijenilo i počela su se stvarati pravila i za svijet novčara i banaka.

Do 2007. su i banke baratale "financijskim proizvodima" – certifikatima, derivatima i špekulativnim elementima o kakvima u dvadesetim godinama još nisu niti u bankama sanjali da bi itko normalan za tako nešto htio dati svoj novac. Jer ti proračuni certifikata su u međuvremenu postali toliko složeni da ih prije krize često nisu shvaćali ni službenici banaka koji su ih nudili na prodaju, a kamo li ulagači – i čitava javnost.

Ipak, i u Europskoj središnjoj banci je potrajalo sve do studenoga 2014. kada je uspostavila tijelo koje će znati "gledati u prste" bankama i redovito provoditi "ispite izdržljivosti" banaka u eventualnim kriznim vremenima. Na čelu tog tijela prozaično nazvanog Single Supervisory Mechanism, SSM, je Francuskinja Daniele Nouy. Ona posve kratko sažima zadaću tog mehanizma: ako neka banka i dospije u poteškoće, onda ta novčarska institucija mora biti i u stanju izvući se iz njih. A ne da, kao do tada, ako bude dobiti, da ga trpa u svoje džepove, a ako dođe do gubitka – da traži od države novac za spas jer je "prevelika da bi propala".

SSM trenutno nadzire oko 120 banaka – 21 od njih imaju sjedište u Njemačkoj. Prije svega je to tijelo zaduženo za nadzor banaka u zoni eura, ali i druge banke mogu zatražiti nadzor kako bi dokazale svoju likvidnost. U svakom slučaju je monitoring obvezan za tri najveće banke u svakoj zemlji zone eura, a pod kontrolu automatski dospijevaju i novčarske institucije koje su zatražile pomoć države. Ali SSM zanimaju prije svega "veliki" igrači u Europi: banke koje drže najmanje 20% kapitala neke članice i banke u čijim se knjigama vodi 30 milijardi eura – ili više od toga. One se redovito podvrgavaju takozvanom "testu opterećenja", a rezultati izdržljivosti tih banaka se onda javno objavljuju. Slijedeći je na redu 2018. godine.

Ma koliko je teško vjerovati u objektivnost američkog predsjednika Trumpa zbog njegovih bliskih veza sa svijetom novca, u proteklih osam godina se doista pokazalo da neka pravila nisu baš najsretnije riješena. Na primjer, jasno je zašto se nakon (ponekad vratolomnih) špekulacija početkom stoljeća tim propisima tražilo i određeno "vlastito učešće" – u nadi da će onda i bankovni špekulanti biti oprezniji ako se i sami mogu "opeći". Ali što je to "vlastito učešće"? Obuhvaća li ono i kapital partnerskih banaka? To nisu nevažna pitanja u ekonomiji, jer nije samo bitna ukupna masa novca, nego i brzina kojim se on "okreće". A s velikom pričuvom koja se traži od banaka, onda je moguće i da je (trenutni) problem i što je previše novca "zamrznuto".

I njemačka Bundesbank je već kod osnutka SSM-a upozorila na mogući problem: sukob interesa. Jer to je tijelo Europske središnje banke i na nju ne smije utjecati ni mišljenje ovog kontrolnog tijela i o pojedinim bankama i o posljedicama koje odluke Središnje banke imaju na poslovne banke koje se nadzire. Trenutno je to riješeno da je SSM neovisno tijelo unutar ESB-a i njegovi članovi nemaju utjecaj na odluke čitave ESB. Ali možda bi posve neovisno europsko tijelo bilo također dobro rješenje.

Sabine Lautenschläger upozorava i na još jedan ozbiljan problem koji nije obuhvaćen SSM-om: u razgovoru za list Handelsblatt ona to zove "sektor banaka u sjenci" i misli na čitav niz oblika investicijskih fondova, društava i tvrtki u novčarskom svijetu koji ponekad raspolažu upravo golemim kapitalom – i koje zapravo još praktično nitko ne nadzire. Jer ova predstavnica Njemačke u SSM-u je sasvim jasna kad je riječ o liberalnom tržištu: "Nakon 2008. više ne vjerujem u snagu tržišta koje će se samo regulirati." Kontrola je neophodna "ne samo zato da bi se zaštitili porezni platiše, nego i da bi se osigurala stabilnost tržišta novca", piše Deutsche Welle.