Hrvatska je zemlja malih snova. Mladi se iseljavaju, starci umiru sve brže, reforme stoje, a čak i neki ugledni članovi društva tvrde da nam reforme zapravo ne trebaju. U takvoj državi, koja je od početka krvavog obrambenog rata pala s 4,7 milijuna na 4,4 milijuna građana da bi zatim u miru izgubila više stanovnika, posljednje statistike ukazuju da nas je 4,08 milijuna, e pa u takvoj državi čak ni po pitanju podmlatka nema optimizma.

Vlada je navodno zainteresirana za demografsku obnovu, ali čak ni najoptimističnija prognoza s kojom se barata ovih dana ne predviđa da bi 2050. u Hrvatskoj živjelo prijeratnih pet milijuna građana. Umjesto toga, priča se o najviše 4,03 milijuna stanovnika. Znači, manje nego što nas je danas. Zašto pak 2050. godine u Hrvatskoj ne bi živjelo 10 ili čak 20 milijuna ljudi?

Primjera ima
Mislite li da je u Sloveniji, Mađarskoj, BiH, Srbiji, Makedoniji pa čak i Crnoj Gori ljepše živjeti nego u Hrvatskoj? Jeste ikad bili tamo? Jeste li vidjeli kako tamo ljudi žive? Jeste li vidjeli kakve su im zime? Kakva su im ljeta? Može li se to usporediti s mediteranskom klimom u Dalmaciji? Može li se to usporediti s klimom u Zagrebu? Ne moramo razgovarati ni o regiji. Nema razloga da se u Hrvatsku ne dosele ljudi iz drugih dijelova svijeta.

Na planeti nas je više od sedam milijardi tako da se interesenata može naći. Ako ima Iraca, Britanaca i Amerikanaca koji su se nastanili u Hrvatskoj, a ima ih, onda je to izvedivo. Jedino zaboravite zasad na naše iseljenike. Oni su se za rata i poslije njega pokušali vratiti, ali su masovno bili varani, pljačkani ili prepuštani na nemilost birokracije. No, zašto mislite da Split ne bi mogao biti velegrad od cca. 3 milijuna stanovnika, Zadar, Rijeka i Pula od milijun? Mislite li da pola milijuna stanovnika ne bi moglo i željelo živjeti u Kninu, Šibeniku ili Dubrovniku? Ili da Zagreb u idućih tridesetak godina ne bi mogao narasti na pet milijuna stanovnika i kao svoja predgrađa imati Zabok, Karlovac, Sisak, Bjelovar i Križevce?

Jednostavna matematika
Zamislite samo kako bi se to odrazilo na cijene nekretnina? Prema istraživanju Njuškala prosječna cijena kvadrata stana u Zagrebu u siječnju je bila 1553 eura uz rast od 1,11 posto u odnosu na godinu prije. U Karlovcu i okolici bila je tek 607 eura i pala je za 1,34 posto. Biznisi sve ovo gledaju s još više pozornosti od građana. Zamislite koliko bi od rasta broja stanovnika profitirali poljoprivrednici, trgovci, proizvođači, obrtnici i drugi?

Porastao bi broj potencijalnih kupaca kruha, mlijeka, vode, struje, obuće, odjeće, ugostiteljskih i turističkih usluga. Sve vrlo zdravorazumski.  Uz dodatak, da kad bi biznisi znali da će u Hrvatskoj 2050. godine živjeti dva i pol puta više stanovnika nego danas, ili čak njih pet puta više, onda bi na tome radili i procjene potrebnih ulaganja. Ne bi tada računali da će u idućih desetak godina morati prepoloviti broj radnih mjesta već bi mogli procijeniti da će ih morati barem udvostručiti. Zdravstveni i mirovinski sustav tada bi mogli odahnuti. Država bi pak imala više manevarskog prostora za reforme.

Merkel-manevar
Dok hrvatski političari nemaju viziju o deset ili dvadeset milijuna građana Hrvatske do 2050. godine, najveće države Europe te SAD svim snagama rade upravo to. Čak i kad pričaju drugačije, statistika ih razotkriva. SAD, Velika Britanija, Njemačka i Francuska toliko se dugo bave privlačenjem novih stanovnika da su tu politiku dodatno rafinirale. Ratuju za talente. Ne žele sve doseljenike već one koji su ili najbogatiji ili najpametniji ili najpoduzetniji.

Ratuju za one koji će diktirati svjetske trendove u budućnosti, jer žele biti centri a ne provincije. Velika Britanija je neposredno prije početka kampanje za Brexit dobila službenu potvrdu od Eurostata da će do 2050. godine postati najveća država po broju stanovnika u Europskoj uniji. Odlučila je istupiti, ali će po broju stanovnika do 2050. svejedno skočiti na rekordnih 77 milijuna građana i parirati Njemačkoj. Za Njemačku pak, koja je 2015. godine, neposredno pred odluku Angele Merkel da primi što više izbjeglica iz Sirije, imala 81 milijuna stanovnika, Eurostat je tada bio procijenio da će joj broj stanovnika do 2050. pasti na 74,7 milijuna stanovnika. Ali zbog kancelarkinog poteza Njemačka sada računa da će 2050. imati 82,7 milijuna građana. Ostat će najveća europska sila po broju stanovnika, izuzev Rusije, i biti ispred Velike Britanije.

Nema slučajnosti
I sve ostale velike europske sile računaju do 2050. ambiciozno povećavati broj stanovnika. Francuska želi s 60,7 milijuna građana skočiti na njih 74,4 milijuna. Nama bliska Austrija želi do 2050. narasti za čak pola populacije današnje Hrvatske. S 8,6 milijuna želi skočiti na 10,2 milijuna stanovnika. Španjolska pak želi narasti na gotovo cijelu jednu Hrvatsku, s 46,4 na 49,3 milijuna stanovnika. Čak i Irska, koja je s 4,6 milijuna stanovnika u 2015. bila nešto bolja od Hrvatske do 2050. želi narasti na 5,7 milijuna stanovnika.

Mali otok-država Malta očekuje da će s 429 tisuća narasti na 513 tisuća stanovnika. Rast žele i Nizozemska, Belgija, Norveška. U onim drugim zemljama, gdje političari namjerno vode jalovu politiku kako ne bi ugrozili svoj položaj, odnosno doveli nove birače za koje ne mogu procijeniti za koga bi glasali, očekuje se pad broja stanovnika. Grčka, Italija, Rumunjska i Poljska samo su neki od tih loših primjera. Slovenija i Slovačka slijede ih u stopu. Bitka oko broja stanovnika vodi se također između SAD-a i EU. Glavni razlog zašto Europska komisija inzistira na jedinstvenom digitalnom EU tržištu upravo je da se od Unije, koja je po broju stanovnika veća od SAD-a, stvori investicijski najprimamljivija regija na svijetu. Vrijedi to za svaki biznis, ali možda najbolje princip ilustriraju startupi: potraži najveće tržište na kojem možeš uspjeti i ulaži u njega.

Dosad je za većinu startupa to bila neka niša u SAD-u. Kad uračunate broj stanovnika i BDP po glavi stanovnika mnogo je niša u SAD-u koje teže milijarde dolara pa se u razvoj biznisa u tim nišama isplati ulagati, i ulaže! U doba kad su građani ekonomski izjednačeni s potrošačima, bitku za svoje korisnike ne vode samo tvrtke već i države. Provode reforme, nude posebne modele stjecanja državljanstva, pomažu svojim građanima da zarade novac pa da se opuste i zasnuju obitelj. Nažalost, Hrvatska se u toj bitci pozicionira kao i u svemu drugome: kao zemlja malih snova. Naravno, nimalo slučajno.