Rasprave o financijskim propisima uglavnom su usredotočene na količinu, a ne na kvalitetu. Ali "više naspram manje" nije toliki problem; problem je u pojedinostima. A kad se radi o financijskoj reformi u SAD-u, nije vjerojatno da će se predsjednik Donald Trump na ispravan način pobrinuti o pojedinostima. Ranije ovog mjeseca, Trump je potpisao uredbu kojom se naređuje sveobuhvatna revizija zakona Dodd-Frank iz 2010. godine kojim se regulira poslovanje financijskih institucija.

Cilj administracije je znatno srezati regulatorni sustav uspostavljen kao reakcija na financijsku krizu iz 2008. godine. To je rizičan potez. Osnovne značajke zakona Dodd-Frank – poput većih kapitalnih zahtjeva za banke, osnivanje Ureda za financijsku zaštitu potrošača, imenovanje sustavno važnih financijskih institucija, teški testovi otpornosti na stres za banke i povećanje transparentnosti vezano uz derivativne financijske instrumente – znatno su ojačali financijski sustav. Njihovo sabotiranje ili poništavanje znatno bi povećalo rizik eventualnog ponovnog pojavljivanja financijske krize iz razdoblja 2007.-2008.

Pogrešno shvatio propise
To ne znači da se sadašnje zakonodavstvo ne može poboljšati. Najizravniji način da se to učini bio bi povrat nekih od vrijednih čimbenika provobitnog plana koji su oslabljeni ili su negirani tijekom posljednjih sedam godina. Zakon Dodd-Frank također bi, u teoriji, mogao ostvariti koristi od učinkovitije nagodbe između troškova ispunjenja porezne obveze s kojima su suočene banke i ostale financijske institucije i opasnosti sustavne nestabilnosti (u područjima poput "Volckerovog pravila" koje zabranjuje bankama trgovanje vlastitom imovinom). No postizanje toga bio bi težak i osjetljiv zadatak. Za razliku od onoga što neki u financijskoj industriji čini se vjeruju, nema naznaka da će Trump to učiniti na ispravan način.

Naprotiv, čak i prije nego što je započela revizija zakona Dodd-Frank, Trump je već potpuno pogrešno shvatio financijske propise.  Potezom kojim je Trump naredio reviziju zakona Dodd-Frank, on je također obustavio provedbu, u očekivanju revizije, takozvanog fiducijarnog pravila, kojeg je usvojila, nakon opsežnih priprema, administracija predsjednika Baracka Obame. Pravilo, koje je trebalo stupiti na snagu u travnju, a namijena mu je bila osigurati da profesionalni financijski savjetnici i brokeri postupaju u skladu s najboljim interesima svojih klijenata tijekom naplaćivanja naknada prilikom davanja savjeta o uloženim sredstvima putem mirovinskih shema.

Tajna provizija
Potreba za takvim pravilom očigledna je. Brojni savjetnici za ulaganja i brokeri motivirani su sukobom interesa da preporuče dionicu, obveznicu ili fond koji nije jednako dobar kao neki drugi. Primjerice, savjetnik može dobiti tajnu proviziju ili de facto "mito" kako bi preporučio određeni proizvod. To može biti vlastita ponuda savjetničke tvrtke. Budući da većina ulagača pretpostavlja da su njihovi savjetnici obvezni djelovati sukladno najboljim interesima klijenata, oni uopće ne analiziraju njihove preporuke. Krajnji ishod toga je podbačaj mirovinske štednje. Ukidanje fiducijarnog pravila ne bi imalo nikakvu drugu svrhu osim maksimalnog povećanja dobiti financijskih institucija, nauštrb prosječne američke obitelji.

Protivnici tog pravila navode argument da takva potreba vodi do prekoračenja vladinih ovlasti, jer lišava obitelji izbora.  To je neiskreno, jer zanemaruje razloge radi kojih štediše poglavito traže usluge financijskih savjetnika: kako bi im pomogli odlučiti koja ulaganja su najviše u skladu s njihovim najboljim interesima. Štediša može uvijek odlučiti da ne unajmi financijskog savjetnika. Oni koji vjeruju da je njihova prosudba superiorna nad prosudbom prosječnog ulagača mogu izabrati koja će pojedina sredstva ili aktivno upravljane fondove kupiti ili prodati. Takvi ulagači sami sažimaju informacije i nemaju potrebu da im savjetnik za mirovinsku štednju pomogne u probijanju kroz širok spektar raspoloživih financijskih sredstava, proizvoda i fondova, osobito u zemlji poput SAD-a.

No, takav pristup ima i nedostataka. Većina ulagača koji su ga usvojili kupuju i prodaju suviše često, prebrzo potroše novac u kumulativnim transakcijskim troškovima i nerealno su optimistični vezano uz vlastitu sposobnost odabira pobjednika ili tempiranje tržišta. Jedna alternativa, koju preporuča većina ekonomista, bila bi da štediše zaustave svoja sredstva u široko diversificiranim fondovima niskih troškova, poput fondova vezanih uz indeks koje nudi Vanguard. Niti u tom slučaju nema potrebe za profesionalnim savjetnikom. Preporučena raspodjela ukupnih financijskih sredstava pojedinca kreće se otprilike u omjerima 60% dioničkog kapitala, 30% obveznica i 10% gotovine, ponajprije ovisno o razmjeru zaziranja od rizika kod pojedinog štediše te o njegovoj potrebi za likvidnim sredstvima.

Zašto naplaćuju naknadu?
Ipak, brojni mali ulagači se jednostavno ne mogu uvjeriti da su fondovi vezani uz indeks njihov najbolji izbor. Priznajući da im nedostaje vrijeme, vještine ili interes neophodni za samostalno ulaganje vlastite ušteđevine, oni traže usluge savjetnika za ulaganja.  Oni žele raspravljati o vlastitom potrfelju sa stručnjakom, s nekim kome mogu vjerovati da će im dati dobar savjet. No, ako se u tog stručnjaka ne može pouzdati da će on staviti interese štediša na prvo mjesto, zašto onda on naplaćuje naknadu?

Naravno, ne postupaju svi financijski savjetnici suprotno interesima svojih klijenata. Neki primjenjuju fiducijarni standard u praksi, kako bi zadobili povjerenje svojih klijenata, čak i ako to zakon od njih još ne traži. Istinski etični savjetnici obično teže podržavanju Obaminog fiducijarnog pravila, jer je uklanjanje beskrupuloznih konkurenata dobro za njihovo poslovanje. Stupanje na snagu fiducijarnog pravila u travnju, kao što je planirano, u skladu je s najboljim interesima običnih Amerikanaca. Njima bi najbolja usluga bila kad bi Trumpova administracija držala ruke podalje također i od ostalih Obaminih financijskih reformi.

© Project Syndicate, 2017.