Odluka rumunjskog Ustavnog suda od 7. veljače u središte pozornosti dovodi Hrvatsku: stršimo u cijeloj EU sa slučajem prinudne konverzije kredita u 'švicarcu', a dodatni je uteg razlika što rumunjski zakon nije bio u primjeni, dok je konverzija kod nas u cijelosti provedena. Osobita važnost pritom se poklanja jednoj novoj činjenici, a naknadno je isplivala te govori o tome kako je taj sud u svojoj ocjeni išao puno dalje od prvih informacija koje su stizale do nas.

U sudskom priopćenju kao glavni zaključak, naime, stoji ocjena da se "snagom zakona ne može intervenirati u ugovorne odnose".  Posrijedi je ujedno ključni dio rumunjske odluke, tvrde pravnici, i ovime je Rumunjska (o)branila pravnu stečevinu EU, koja vuče korijene iz rimskog prava te je svojevrsna abeceda građanskog prava. Dodajmo i da su ustavni suci svoju odluku donijeli jednoglasno. Iako se u priopćenju izrijekom ne spominje retroaktivnost, ona je praktički obuhvaćena sa svih strana tako što su utvrđene tri ključne razine kršenja europskog prava temeljem čega je zakon pao.

Prva je što se predviđalo prinudno provođenje konverzije valute kredita iz ranije sklopljenih ugovora, druga se tiče naloga za konverziju po povijesnom tečaju koji je bio važeći na datum kada je pojedini ugovor bio sklopljen, koji je na štetu kreditora, što znači po vrijednosti koja nije tržišna, dok je treća istodobno i najbitnija, jer je karika za razumijevanje srži povreda, a odnosi se na opću zabranu izmjene postojećih ugovora putem zakonske intervencije.  I to stoga što se radi o ataku na puno značajniji princip u odnosu na samo oštećenje banaka, a na kojem je izgrađeno građansko društvo i suvremena ekonomija.

Kako tamošnji ustavni suci i stavljaju u prvi plan načelo da se zakonom ne mogu prekrajati zasnovani ugovorni odnosi, to znači i da bez volje druge ugovorne strane za Rumunjsku kao članicu EU ne bi bio prihvatljiv ni zakon koji bi intervenirao u ugovor s povratnim učinkom uvažavajući socijalne kriterije za dio pogođenih korisnika kredita zbog gubitka posla i sl. Kako objašnjavaju, postoji tek jedan ustavnopravno prihvatljiv način kako se to čini. Dakle, u slučaju kada za jednu stranu tijekom ugovora nastupe izvanredne okolnosti tako da joj je ispunjavanje obveze pod ugovorenim uvjetima postalo pretjerano otežano, ili bi joj nanijelo pretjerano velik gubitak, kažu, ona može zatražiti pravnu zaštitu u parnici pred redovnim sudom.

Zakonom se ne može naložiti intervencija u postojeći ugovor u korist jedne ugovorne strane, tvrde, pa ni one koja je pretrpjela takve izvanredne okolnosti, već se to može jedino sudskom odlukom u postupku u kojem će se utvrditi jesu li ispunjene sve pretpostavke za izmjenu ugovora. Po hrvatskom pravu radi se o pravu na izmjenu ili raskid ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, što je uređeno Zakonom o obveznim odnosima. On je sukladan europskom pravu, ali kad se po njemu sudi o izmjeni postojećeg ugovora mora se voditi računa o interesima obiju strana, a u slučaju raskida odlučiti o naknadi pravičnog iznosa štete koju druga ugovorna strana raskidom trpi.

Europsko pravo na ovoj je liniji prvo obranjeno u Poljskoj, gdje je također u silno populističkom naletu daleko bila odmakla procedura donošenja propisa de facto istog kao kod nas te nalik rumunjskom. Poljski je Senat proceduru zaustavio, a sad se i Rumunjska, zahvaljujući Vladi i Ustavnom sudu, deklarira kao zemlja koja poštuje vlastiti pravni poredak i pravo EU. Ostali smo usamljeni primjer, a naročito zato što je i slučaj Mađarske sasvim neusporediv. Kako su tamošnje banke u slučaju CHF kredita zaradu ostvarivale na tečajnim razlikama, a kupovni i prodajni tečaj same određivale, taj moment je bio ključan za Europski sud pravde. Nakon što je utvrdio da je poštenost takve odredbe upitna, dok nikad nije bilo upitno da bi sama valutna klauzula bila nepoštena, slučaj je završio na Vrhovnom sudu Mađarske.

On je utvrdio da su nepoštene one klauzule koje su banke ugovarale sebi u korist na temelju toga što su same odlučivale koji će tečaj obračunati u odobrenju kredita (manje forinta u isplati kredita), a koji u naplati (više forinta u povratu kredita), ali i da je valutna klauzula u švicarskom franku inače valjana. Kao poučak taj je sud kazao da je treba ugovarati tako da se kod odobrenja i naplate kredita primjenjuje isti tečaj – srednji tečaj Narodne banke Mađarske, a tako se neće uzrokovati nepoštena korist za kreditore, tj. šteta za potrošače. Kako taj slučaj za nas nije relevantan, jer su hrvatske banke ugovarale srednji tečaj HNB -a i u odobrenju i u povratu kredita, što je Vrhovni sud RH već utvrdio, to znači da je naše rješenje apsolutni unikat u EU.

Teško je vjerovati da bi nakon rumunjske odluke i ranijeg povlačenja prijedloga iz procedure u Poljskoj, EK mogla prihvatiti hrvatsko rješenje kao dio pravne stečevine EU. Čeka se odgovor na pitanje je li RH država koja poštuje pravo, budući da je protiv nas u tijeku postupak koji je EK pokrenula, a činjenica da on neko vrijeme stoji ne znači da je digla ruke, nego se po svemu sudeći čeka se što će reći naš Ustavni sud. Zanimljivo je da se do nedavno  najavljivalo brzo donošenje odluke, jer se iščitavalo da bi dnevnom redu bila u travnju, dok se pod zadnje govori o sezoni godišnjih odmora.