Zašto je sve što biste pomislili da je legalno i normalno za raditi, u Hrvatskoj ilegalno? Zašto je ilegalno da građani koji imaju stanove te stanove iznajme preko AirBnB-a? Zašto se uopće postavlja pitanje je li legalno da građani koji imaju vozila te automobile iznajme preko Ubera? Zašto je legalno za jednog Talijana, Austrijanca, Nijemca ili Britanca da za posao koji odradi izda račun, ali Hrvati ne smiju izdavati račun (osim ako nisu pravni subjekti ili se ne bave nekim od par povlaštenih profesija)?

Znači li to da građani ne smiju nuditi jedni drugima usluge čišćenja kuće, sitnih popravaka, čuvanja kućnih ljubimaca i druge poslove osim ako ne registriraju neki oblik poslovnog subjekta? Znači li to da su svi portali koji nude takve usluge ilegalni? A zašto ta prava smiju imati drugi državljani Unije, ali ne i Hrvati? Martina Dalić, nova ministrica gospodarstva i poduzetništva, trebala bi imati ne samo odgovore već rješenja za probleme koje ta i još mnoga druga "normalna" i uobičajena pitanja stvaraju mladima i zbog čega se oni iseljavaju iz Hrvatske.

Ništa bez harača
U suštini Dalić bi trebala odgovoriti zašto Hrvatima kao građanima država ne dopušta da budu poduzetnici? Zašto Hrvatima država ne dopušta da ostvare svoj poduzetnički san u ovoj zemlji, osim ako se u startu ne obvežu plaćati harač birokraciji (tj. osnovati poslovni subjekt)? Zašto se način na koji se upravlja gospodarstvom u današnjoj Hrvatskoj suštinski nije promijenio u odnosu na bivšu državu? Te bi odgovore Dalić trebala imati odmah, jer u iduće četiri godine Hrvatsku će zapljusnuti drugi val uberizacije. Onaj prvi još uvijek lomi zube u razgovorima s državnim aparatom pokušavajući objasniti da su promjene nužne i da će Digitalna agenda EU do 2020. sve što rade ionako učiniti uobičajenim i normalnim. Drugi val uberizacije novu ministricu gospodarstva trebao bi mnogo više zabrinuti i potaknuti na konkretnu akciju. 

Uskraćena prava
Uberi druge generacije više nisu nužno tvrtke koje će trošiti riječi raspravljajući se s hrvatskom administracijom (i objašnjavati im da nisu spremni plaćati mito za nešto što je dobro za građane i donosi rast gospodarstva). U drugom valu dolaze oni koji će ponuditi zaobilazna rješenja koja su u cijelosti u skladu s EU regulativom i koji su automatski potpuno legalna na hrvatskom tržištu. Uberi druge generacije ne pitaju se kad će Hrvati moći izdati račun i biti ravnopravni Austrijancima, Nijemcima, Talijanima ili Britancima?! Ne, umjesto toga drugi val uberizacije iznjedrio je Winglio.

Startup, koji je smješten u Irskoj, Hrvatima omogućava da bilo kome izdaju račun i to kao fizičke osobe, odnosno kao građani. Hrvatima država Hrvatska ne želi dati to pravo, ali daje im Winglio koristeći Digitalnu agendu i regulativu Unije. Uberi druge generacije neće se pitati kako to da Hrvati za svoje poslovne projekte ne mogu u Hrvatskoj koristiti crowdfunding? Ne, umjesto toga rješenje će ponuditi ni manje ni više nego Zagrebačka burza koja će iskoristiti Digitalnu agenciju i regulativu EU da bi preko Estonije i tamošnjeg Funderbeama donijela hrvatskim poduzetnicima blagodati crowdfundinga. Slijedit će je i drugi, koji će pak te blagodati zasigurno dati i samim građanima. 

Iseljavanje mladih 
Sve ono što rješava drugi val uberizacije u Hrvatskoj za početak ukazuje na vrh sante leda razloga zbog kojih smo dobili startup poduzetničku emigraciju. Objašnjava i niz problema zbog kojih se iz Hrvatske iseljavaju brojni mladi, posebno oni obrazovani i stručni, jer jasno pokazuje da im država ovdje ne pruža priliku. Zvuči stoga pozitivno što su se ministarstvo gospodarstva i poduzetništva spojila u jedno, kao i da je na čelo najvažnijeg ministarstva došla osoba koja je svojevremeno izjavila da se Hrvatska mora odlučiti: "Gradimo li mi tržišnu ekonomiju ili socijalizam?"

Jer upitnika oko toga što smo gradili dosad nema. Stvar je jasna. Međutim, dolaskom drugog vala uberizacije jasno je da su sve barijere stvorene dosadašnjim putem zaobiđene. Više nemaju smisla i kao rezultat uskraćivanja prava građanima donose gospodarsko propadanje i iseljavanje mladih. Ovo je stoga dobra prilika da se ispravi propust učinjen prije 25 godina. Tada su Hrvati dobili pravo glasanja, ali ne i pravo da kao građani budu poduzetnici. Tada su ih političari vidjeli samo kao radnu snagu. Danas im trebaju dati još jedan izbor: da budu poduzetnici. Ne bi li baš ta mogućnost trebala biti temelj gospodarstva i razvoja?