Nakon globalne financijske krize 2008. monetarna politika snosi većinu tereta održavanja agregatne potražnje, poticanjem rasta i sprječavanjem deflacije u razvijenim gospodarstvima. Fiskalna je politika bila ograničena velikim proračunskim deficitima i rastućom količinom javnog duga, dok su brojne zemlje provodile stroge mjere štednje u cilju osiguranja održivosti duga. Osam godina kasnije, vrijeme je za prepuštanje kormila drugim mjerama. Kao jedini izbor po pitanju ekonomskog stimulusa, središnje banke bile su primorane na usvajanje sve nekonvencionalnijih monetarnih politika. Ponajprije su srezale kamatne stope na nulu te uvele upravljanje očekivanjima (FG), obvezujući se na održavanje stopa na nuli tijekom produljenog razdoblja.

Manjak državnih obveznica?
U nizu uzastopnih mjera, središnje banke u razvijenim zemljama također su pokrenule kvantitativno popuštanje (QE), kupujući ogromne količine dugoročnih državnih vrijednosnica kako bi smanjile njihov prinos. Također su započele s politikom jeftinih kredita (credit easing) ili kupovinom privatnih vrijednosnica u cilju smanjenja troškova zaduživanja u privatnom sektoru.  U najnovije vrijeme, neka nadležna monetarna tijela – uključujući Europsku središnju banku, japansku središnju banku i nekolicinu ostalih europskih središnjih banaka – dovele su kamatne stope u negativu. Dok su te politike potaknule cijene imovine i gospodarski rast, istovremeno sprječavajući deflaciju, one dosežu svoje granice. Doista, negativne kamatne stope monetarne politike mogu narušiti profitabilnost banaka te time i spremnost banaka za odobravanjem kredita.

Što se tiče kvantitativnog popuštanja (QE), središnjim bankama mogu jednostavno ponestati državne obveznice za kupnju. Ipak, većina gospodarstava udaljena je od razine na kojoj bi se trebala nalaziti. Ako se nastavi rast ispod trenda, monetarnoj politici mogu ponestati alati za rješavanje tog problema, osobito ako rizici statističkog repa – ekonomski, financijski, politički ili geopolitički – također potkopavaju oporavak.  Ako su banke primorane, iz bilo kojeg razloga, na smanjenje kreditiranja privatnog sektora, monetarna politika mogla bi postati manje učinkovita, neučinkovita ili čak kontraproduktivna. U takvom kontekstu, fiskalna politika bila bi jedino preostalo sredstvo makroekonomske politike te bi stoga morala preuzeti znatno veću odgovornost za suprotstavljanje recesijskim pritiscima. Ali nema potrebe za čekanjem da središnjim bankama ponestane municije.

Trebali bismo započeti s aktiviranjem fiskalne politike odmah zbog nekolicine razloga. Ponajprije, zahvaljujući bolnim strogim mjerama štednje, deficiti i dugovi su se smanjili, što znači da većina naprednih gospodarstava sad ima fiskalnog prostora za poticanje potražnje. Nadalje, gotovo nulte kamatne stope središnjih banaka i učinkovita monetizacija duga putem kvantitativnog popuštanja (QE) pojačala bi učinak fiskalne politike na agregatnu potražnju. Prinos na dugoročne državne obveznice dosegao je najnižu razinu ikada, što je omogućilo vladama veću potrošnju i/ili smanjenje poreza te također jeftino financiranje deficita. Naposljetku, većina razvijenih gospodarstava treba popraviti ili zamijeniti raspadajuću infrastrukturu, što predstavlja oblik ulaganja s povratom većim nego u slučaju državnih obveznica, osobito u današnje vrijeme, kad su prinosi na obveznice ekstremno niski.

Javne infrastruktura ne samo da povećava agregatnu potražnju; ona također povećava agregatnu ponudu, podupirući produktivnost i učinkovitost privatnog sektora. Dobra vijest je da se čini da su razvijena gospodarstva skupine G7 spremna da započnu – ili su već započela – pouzdati se više u fiskalnu politiku u cilju poboljšanja opadajućeg ekonomskog rasta, čak i usprkos ustrajanju u svojoj retorici strogih mjera štednje. U Kanadi, administracija premijera Justina Trudeaua najavila je plan za poticanje javnih ulaganja. I japanski premijer Shinzo Abe odlučio je odgoditi rizični porast poreza na potrošnju planiran za sljedeću godinu, dok istovremeno najavljuje dodatni proračun u cilju povećanja potrošnje i poboljšanja kupovne moći sektora domaćinstva.

Kraj eliminiranja deficita
U Velikoj Britaniji nova vlada predvođena premijerkom Theresom May, odustala je od cilja eliminiranja deficita do kraja desetljeća. Kao posljedica glasanja u korist Brexita, vlada Therese May osmislila je ekspanzionističku fiskalnu politiku usmjerenu na poticanje rasta i poboljšanje ekonomskih uvjeta za gradove, regije i skupine koje su zapostavljene tijekom prošlog desetljeća. Ima pomaka čak i u eurozoni. Njemačka će potrošiti više na izbjeglice, obranu, sigurnost i infrastrukturu, dok će istovremeno umjereno smanjiti poreze.  Također, ako EK pokaže veću fleksibilnost vezano uz ciljeve i gornje granice, ostatak eurozone mogao bi također biti u mogućnosti iskoristiti fiskalnu politiku na učinkovitiji način. Kad se u potpunosti primijeni takozvani Junckerov plan on će potaknuti javna ulaganja diljem Europske unije. 

Trumpovo smanjenje poreza
Što se tiče SAD-a, bit će nešto poticaja, bez obzira na to hoće li Hillary Clinton ili Donald Trump pobijediti na predsjedničkim izborima. Oba kandidata podržavaju veću potrošnju na infrastrukturu, veću potrošnju na vojsku, popuštanje ograničenja na potrošnju građana i reformu korporativnih poreza.  Trump također ima plan o smanjenju poreza koji ne bi bio neutralan vezano uz prihod te bi stoga produbio proračunski deficit (iako bi učinak na potražnju vjerojatno bio malen, uslijed koncentracije pogodnosti na samom vrhu distribucije dohotka). Fiskalni stimulus koji će uslijediti iz takvih nekoordiniranih politika skupine G7 vjerojatno će biti vrlo skroman – u najboljem slučaju, 0,5% BDP-a dodatnog stimulusa godišnje tijekom nekoliko godina.  To znači da će više poticaja, osobito u vidu potrošnje na javnu infrastrukturu, vjerojatno biti zajamčeno. Usprkos tome, mjere koje su do ovog trenutka poduzete ili o kojima se razmatralo predstavljaju korak u pravom smjeru.

© Project Syndicate, 2016.