Baš kao i prije godinu dana, sve je jasnije da su postizborni pregovori HDZ-a i Mosta daleko od kraja. Razgovori su neizvjesni, ulaze u treći tjedan, a igrači na sceni svakodnevno mijenjaju tabore u zamjenu za udobne fotelje. I dok traje politički cirkus,  država je funkcionalno u hibernaciji u očekivanju formiranja nove Vlade.

A nju će, tko god ju uspije sastaviti, dočekati sijaset financijski odluka teških milijarde kuna. Uz činjenicu da u 2017. treba refinancirati 30-ak milijardi kuna (bez trezorskih zapisa) u startu, očekuje se i pravorijek arbitraže u sporu države i Mola oko Ine, početak pregovora sa sindikatima o povećanju (zamrzavanju) plaća javnim i državnim službama, te pregovori s bankama oko repova konverzije. 

Čvrsto dokaziv slučaj?
Sva tri slučaja potencijalno su pogubna za državne financije koje sada krase dobre brojke o deficitu i dugu pa se već kalkulira s izlaskom iz procedure prekomjernog deficita (PPD). Situacija se preko noći može preokrenuti što bi bio još jedan u nizu hrvatskih paradoksa; da budemo zemlja koja je prvo izašla iz Procedure, pa si ekspresno kupila jednosmjernu kartu za povratak u nju. U takvoj mizansceni, s neizvjesnošću se čeka stav budućeg kabineta o konverziji koja je banke stajala 7,6 milijardi kuna. Podsjetimo, Europska komisija poslala je pismo da je jednostranom konverzijom, koja je primjenjena retrogradno i u potpunosti na trošak banaka neovisno mogu li dužnici otplaćivati kredite, upozorivši da je time prekršeno pravo Unije. Prije nego odluči o daljnjim koracima, Komisija će analizirati očitovanje službenog Zagreba za koje je rok produljen do kraja rujna.  

S pregovorima koji se mjesecima nismo pomakli s mrtve točke, a naposlijetku ih je zaustavio pad Vlade, prvi je strpljenje izgubio UniCredit. Pod novim šefom koji metlom čisti po regiji nakon rezultata stres testa, Talijani su predali tužbu u Washington, a barem još tri banke imaju spremnu dokumentaciju. One traže da država preuzme dio troška, a pregovorima daju vremena do kraja godine. U bankarskim krugovima smatra se da imaju argumentiran i relativno čvrsto dokaziv slučaj u vidu izgubljene dobiti, što potvrđuju financijska izvješća domaćih i stranih revizora te ona odaslana Hrvatskoj narodnoj banci. Financijske implikacije na stranu, nijedna ozbiljna zemlja neće realno ulaziti u rat s bankama.

Pokazivanje mišića je vrlo popularno pred izbore, ali udar na banke u konačnici plate građani i ekonomija. To pokazuje sjajan primjer iz susjedne Mađarske na koju se dežurni populisti i demagozi tako vole pozivati, posebno kad zahtijevaju uvođenje poreza na banke. Istina, Mađari su ga uveli, no konverziju su proveli u dogovoru s bankama i koordinirajući korake Europskim sudom pravde. Novi porezi na banke i želja Viktora Orbana da stisne bankarski sektor zatvorila je kreditnu slavinu prema gospodarstvu, a ekonomiju su iznad vode održala visoka strana ulaganja i alternativni izvori financiranja. Rasplet te sage događa se baš ove jeseni; za primjer, u mađarski Erste vlasnički ulazi država i EBRD, po 15 posto svaki, a Orban se obvezao još rezati porez na banke od 2017. u nadi da će se oporaviti kreditiranje.

Simbiotska veza
Mađarska je ogledni primjer koji sjajno ilustrira simbiotsku vezu banaka, države i gospodarstva. U predizbornom zanosu šteta je napravljena, sada treba mudro i hladne glave sjesti za stol. Istina je da obje strane vade tešku artiljeriju uoči pregovora, no treba imati na umu da banke trebaju državu jednako kao i ona njih. Za banke i njihove svakodnevne operacije to znači zdravu i uređenu, pravno sigurnu državu u kojoj ne vlada "moć jačeg" već zakoni.

Država, s druge strane, treba banke za normalno funkcioniranje ekonomije, kao i podmirivanje svojih potreba za financiranjem. Zakopavanje dublje u rovove, novim porezima ili otvaranjem rata što otvoreno traže neki pretendenti na vlast, amaterski je i neodgovorno. Ideale na stranu, Hrvatska si takav luksuz teško može priuštiti.