Dugotrajna rasprava o uputnosti helikopterskog novca poprimila je dručkije obličje, uslijed pojave novih ideja o oblicima koje bi on mogao poprimiti – i postavljaju se pitanja “baca” li se on već možda u neka gospodarstva.

Nije se promijenilo mišljenje da bi pribjegavanje helikopterskom novcu bila vrlo loša ideja. Prema konvencionalnom stajalištu, helikopterski novac je novo štampana gotovina koju središnja banka izdaje, bez rezerviranja odgovarajućih sredstava ili potraživanja na bilancu stanja. Može poprimiti oblik novčane doznake građanima ili monetizacije državnog duga; u oba slučaja on predstavlja trajni gubitak za središnju banku.

U praksi, helikopterski novac može biti doista nalik na kvantitativno popuštanje – kupovina državnih obveznica od strane središnjih banaka na sekundarnim tržištima u cilju injekcije likvidnosti u bankarski sustav. Verzija helikopterskog novca bila bi kupovina državnih obveznica s nultim kamatnim stopama koje neće biti otplaćene, ili zato što su trajne obveznice ili stoga što se refinanciraju svaki put kad dospiju.

To je nedvojbeno ono što japanska središnja banka Bank of Japan (BOJ) upravo čini. Guverner te banke Haruhiko Kuroda rekao je da izravno prihvaćanje odgovornosti za proračunski deficit ne smatra opcijom. Usprkos tome, započeo je s politikom zamjene državnih obveznica na zaključnom računu japanske središnje banke po dospijeću, kontinuirano povećavajući obim državnog duga u knjigama središnje banke.

Jasna pravila
To se događa nakon niza godina tijekom kojih su istaknuti ekonomisti, uključujući Brada DeLonga sa Sveučilišta Berkeley i bivšeg predsjednika američkih Federalnih rezervi Bena Bernankea, tvrdili da je helikopterski novac jedan od načina za prevladavanje deflacije (s kojom se Japan bori desetljećima). Glavna ideja je da, monetizacijom fiskalnog deficita, središnja banka pomogne vladi financirati ulaganja namijenjena poticanju rasta, primjerice ulaganja u infrastrukturu, dok se pruža likvidnost neophodna za suprotstavljanje deflacijskim silama. Ako to zvuči suviše dobro da bi bilo istinito, to je zato jer je doista tako.

Kao što je Milton Friedman često tvrdio, u ekonomiji ne postoji besplatan ručak. Realno, postoje veliki nedostaci helikopterskog novca. Ponajprije, omogućavanjem monetizacije neograničenih količina državnog duga, takva bi politika potkopala kredibilitet ciljeva nadležnih tijela vezanih uz stabilnost cijena i stabilni financijski sustav. To nije rizik, vez je pouzdano tako, kao što je iskustvo s ratnim financijama tijekom povijesti – uključujući, usput, primjer Japana – vrlo jasno pokazalo. Tijekom ranih 1930-ih, za vrijeme ministra financija Takahashi Korekiyo, Japan je provodio deficitarno financiranje u cilju izvlačenja gospodarstva iz deflacije.

No, to je funkcioniralo suviše dobro te je dovelo do snažnog vala inflacije. Korekiyovi naknadni pokušaji obuzdavanja javnih deficita rezanjem vojne potrošnje propali su. Vojska se pobunila i Korekiyo je ubijen 1936. Monetarni slom Njemačke do kojeg je došlo nakon Prvog svjetskog rata također je proizašao iz izdavanja ratnih obveznica njemačkoj javnosti. U SAD-u prekomjerno štampanje dolara u svrhu financiranja Građanskog rata doprinijelo je visokoj inflaciji. Lista takvih primjera je pozamašna.

Neki zagovaratelji helikopterskog novca, poput Adaira Turnera, bivšeg direktora britanske agencije za nadzor financijskog tržišta Financial Services Authority, tvrde da se ta opasnost može neutralizirati jasnim pravilima u cilju ograničavanja uporabe monetarnog i fiskalnog stimulusa. I oni su, teoretski gledano, u pravu. No, jesu li takva ograničenja realna s političkog aspekta?  Zapravo središnja banka nastojala bi braniti svoju neovisnost u trenutku kad bi se prekršio tabu monetarnog financiranja državnog duga. Kreatori politika vršili bi pritisak vezano uz to kako bi se rast i dalje poticao besplatno, osobito tijekom razdoblja koje prethodi izborima.

Porast inflacije
Čak i kad bi središnje banke zadržale svoju neovisnost, neizvjesno je bi li one uspjele postepeno usmjeriti inflaciju prema, recimo, 2% te ju tada zadržati na toj razini. Pružanje likvidnosti u cilju poticanja inflacije mnogo je lakše od njenog iscrpljivanja u cilju sprječavanja da rast cijena dođe izvan kontrole. Problem, kao što je prepoznao Friedman još 1969., je u tome da, dok helikopterski novac vodi do povećane potražnje u gospodarstvu, on ne osigurava veću ponudu. Stoga, kontinuirana opskrba helikopterskim novcem nakon što se neko gospodarstvo vratilo normalnom iskorištavanju kapaciteta – tj. došlo do točke u kojoj su ponuda i potražnja uravnotežene – uzrokovat će porast inflacije.  Razvijena gospodarstva u ovom trenutku nisu došla do te točke jer posljedice globalne financijske krize iz 2008. još uvijek guše potražnju. U trenutku u kojem smanjenje financijske poluge bude potpuno i u trenutku preokreta kreditnog ciklusa, vjerojatno će doći do ponovnog pojavljivanja inflacijskog pritiska. Nastojanja središnjih banaka da ga suzbiju podrazumijevat će velike troškove, vezano uz zapošljavanje i rast, kao što je bio slučaj tijekom 1980-ih i 1990-ih.

Značajni troškovi
Čak i kad bi se održao rast ponude, recimo vezano uz Kinu, koja bi obuzdavala cijene utržive robe, helikopterski novac podrazumijevao bi značajne troškove, jer bi dug još uvijek rastao brže od nominalnog BDP-a. Dugoročno gledano, to bi ugrozilo povjerenje u središnju banku, opterećenu potraživanjima prema prezaduženoj vladi što bi donijelo rizike za sustav fiducijarnog novca. U trenutku u kojem investitori počnu prenositi svoja sredstva u stabilnije valute, lokalna valuta bi deprecirala i cijene obveznica bi se srozale.

Svi oblici monetarnog stimulusa – od kvantitativnog popuštanja do negativnih kamatnih stopa – nose rizike. Međutim, helikopterski novac je osobito opasan; doista, ne postoji realističan scenarij prema se kojem takva politika ne bi izopačila. Vrijeme je da se prizna, jednom zauvijek, da su vlade, a ne središnje banke, odgovorne za stvaranje dugoročne zaposlenosti i rasta, osiguravanjem povoljnih uvjeta ulaganja, visoko kvalitetnog obrazovnog sustava i otvorenih konkuretnih tržišta. Kreatori monetarnih politika trebali bi stati u obranu ove granice – što podrazumijeva zadržavanje helikoptera na zemlji.

© Project Syndicate, 2016.