Napokon najavljeni natječaji za dodjelu sredstava iz ESI fondova, namijenjeni unaprjeđenju poduzetničke infrastrukture (PPInf) s nestrpljenjem se očekuju diljem RH. Kroz tri natječaja nam je u prvoj fazi na raspolaganju 276.070.000 kn. Zbog toga gotovo da ne postoji JLS koji u svojoj strategiji nema projekt izgradnje i opremanja nekog tipa PPInf. Ipak, u poduzetničkim i konzultantskim krugovima, a i u široj javnosti, dovodi se u pitanje opravdanost ulaganja u često predimenzioniranu infrastrukturu, ne samo zbog značajnih troškova održavanja, već i zbog upitnih koristi za gospodarstvo i ravnomjeran regionalni razvoj.

U fokusu ovog članka su poduzetnički inkubatori, po meni jedni od najvažnijih oblika poduzetničkih potpornih institucija. Prvenstveno zbog potencijalno presudnog utjecaja na adekvatan razvoj novoosnovanih i perspektivnih poduzeća. Ističem riječ potencijalno, jer, naravno, uspješna poduzetnička priča nije zagarantirana samim postojanjem inkubatora. Zato postavlja pitanje što to izdvaja uspješne inkubatore od neuspješnih?

Kako je većina od naših 30-ak inkubatora osnovana kroz proteklih 10-ak godina (jedan dio ih se još i gradi kroz sredstva iz posljednjeg, popularnog, BRI-a) još ne postoje longitudinalna istraživanja koja bi adekvatno pratila njihovu uspješnost. Zato je oportuno učini na iskustvima drugih država članica, kako bismo ih primijenili već na predstojećim natječajima.

Europski revizorski sud je na odabranom uzorku analizirao efekte EUR 1,2 mlrd dodijeljenih poduzetničkim inkubatorima u periodu 2000.-2013., i tu u Češkoj, Poljskoj, UK-u te Španjolskoj. Glavni je cilj revizije bio procijeniti jesu li objekti poduzetničke inkubacije koje je sufinancirao EFRR uspješno pružali potporu poduzetnicima početnicima s velikim potencijalom. Zaključak revizije je da je uspješnost revidiranih inkubatora izrazito skromna i razočaravajuća!

Korijeni neuspjeha leže u orijentaciji ka postizanju rezultata projekta (izgradnji i opremanju samih objekata) te nedovoljnom fokusu na željene učinke projekta, odnosno djelotvornom operativnom radu. Razlog navedenom višeslojan je (posebice imajući na umu činjenicu da je inkubator složen sustav čiji uspjeh ovisi i o vanjskim faktorima, kao npr. makroekonomsko stanje, pravni sustav, poduzetnička kultura države itd.), no svejedno je kao ključ uspjeha istaknuta adekvatna unutarnja praksa inkubatora. Sve negativne nalaze Suda niže navodim kao preporuke, odnosno polazne pretpostavke za osnivanje djelotvornog inkubatora.

Prije svega, sama odluka o osnivanju inkubatora trebala bi se temeljiti na detaljnom i realističnom poslovnom planu, s posebnim osvrtom na model održivosti neprofitnih inkubacijskih aktivnosti. U suprotnom, javlja se rizik da se uprava inkubatora orijentira isključivo na profitne aktivnosti (npr. najam prostora), što često korelira s padom kvalitete inkubacijskih programa. Preduvjet održivom poslovnom planu su kvalitetne (ali i kontinuirane) izviđačke aktivnosti te njima prilagođeni kriteriji za ulazak korisnika u inkubator, sve kako bi se osigurao dovoljan broj kvalitetnih kandidata.

Nadalje, inkubacijske bi aktivnosti od samog početka trebalo obavljati osoblje s primjerenim vještinama koje može pružiti odgovarajuću individualnu potporu korisnicima i potencijalnim budućim poduzetnicima, posebice u segmentu poslovnog planiranja, financijskog savjetovanja itd. Ne treba posebno isticati i da poznavanje „start up svijeta“ predstavlja ključnu komparativnu prednost upraviteljima takve infrastrukture. Paralelno s ustrojem adekvatnih internih kapaciteta, nužno je osigurati i uspješnu mrežu pridruženih dionika, kao što su poslovni anđeli, mentori, predavači, sveučilišta, tržišni lideri, korisnici u fazi postinkubacije itd., koji iskustvom, kontaktima i resursima mogu odigrati presudnu ulogu u razvoju mladog poduzeća.

Krajnji cilj ovih preduvjeta je uspostaviti sustav personaliziranih usluga te svakom korisniku individualno prilagođenih inkubacijskih programa. Na kraju, potrebno je uspostaviti i integrirani sustav praćenja kvalitete poslovanja i uspješnosti inkubatora, s jasnim i mjerljivim pokazateljima (npr. broj izrađenih poslovnih planova, broj poduzetnika početnika koji su prošli kroz inkubator, broj otvorenih radnih mjesta itd.) na kojima bi se temeljila revizija vlastitog poslovanje te vršilo planiranje za narednu godinu.

Uzevši u obzir prethodno navedene faktore, vjerujem da bi se tek nekoliko hrvatskih inkubatora moglo svrstati u kategoriju uspješnih, čijim bi se iskustvom trebali voditi svi potencijalni prijavitelji na predstojeće natječaje. S druge strane, i Provedbena tijela bi te iste nalaze trebala primijeniti u javnim pozivima. Prije svega, prilagoditi trenutačni fokus u dva segmenta: i) s materijalnih troškova na nematerijalne, jer je tek oko 10% ukupno raspoloživih natječajnih sredstava namijenjeno izgradnji mreže PPI-a, jačanju internih kapaciteta, razvoju novih usluga i sl.; te ii) s uspješnog postizanja rezultata projekata (koje, istina, pridonosi izbjegavanju financijskih korekcija, ali ne i dugoročnoj uspješnosti PPI-a) ka učincima i pokazateljima. Ovdje bismo mogli primijeniti poljsko iskustvo, npr., uvesti znatno duže praćenje ostvarenja projektnih pokazatelja za ovaj tip projekata, što bi prisililo uprave inkubatora na kontinuiranu budnost te pridonijelo institucionalizaciji dobre prakse. U suprotnom, izgradit ćemo niz poduzetničke infrastrukture koja će postati samoj sebi svrha, a lokalnom proračunu teret.

* Boris Babić je konzultant za investicijske potpore u Sense Consultingu