Može li globalno upravljanje riješiti većinu naših ekonomskih problema? Ili ono prečesto obećava više nego što može ostvariti i skreće pažnju s praktičnijih reformi koje bi nacionalne vlade trebale provesti? U svom recentnom komentaru Dani Rodrik, ekonomist sa Sveučilišta Harvard, promišljeno podržava ovo posljednje. Je li on u pravu?

Nesumnjivo, nacionalna politika ima izravniji učinak – dobar ili loš – na građane neke zemlje. Ne možemo, međutim, zanemariti globalne učinke loših nacionalnih politika, gdje je Rodrik naveo emisije stakleničkih plinova i zarazne bolesti kao najočiglednije primjere. Ljudi u “zemlji iz koje ti problemi potječu” mogli bi platiti cijenu toga, ali platit ćemo je i mi ostali.

“Globalizacija” je krilatica već desetljećima, a potreba za globalnim upravljanjem zapravo je pretjerana tijekom posljednjih godina, osobito kad je ruiječ o onima čije je opredjeljenje lijevi centar. To je dovelo do potrage za novim alternativama, kao što je “odgovorni nacionalizam” ili “međuvladini” (za razliku od nadnacionalnih) postupaka donošenja odluka u Europskoj uniji.

Takvi su prijedlozi sastavni dio zdravih rasprava. Primjerice, trebali bismo ponovno procijeniti sadašnji sustav u cilju odlučivanja o trgovinskim sporazumima koji se više bave regulatornim i investicijskim pitanjima nego uklanjanjem uvoznih tarifa ili ostalih ograničenja na uvoz. Ne iznenađuje da se čak neki zagovaratelji slobodne trgovine suprotstavljaju sporazumima koji dopuštaju trgovinskim skupinama uvođenje jezika koji jamči multinacionalnim korporacijama prekomjernu tržišnu moć na uštrb zaštite potrošača.

Najveći izazovi globalni

Ipak, promicanje jačeg globalnog upravljanja tijekom posljednjih godina nije se dogodilo u vakuumu. Zemlje su nesumnjivo postale ekonomski i socijalno više međuovisne, zahvaljujući trgovini, putovanjima i telekomunikacijama. Da ne spominjemo multinacionalne korporativne strukture i međunarodne financijske tokove. Globalni odnosi poprimili su veće razmjere, brži su i sveprisutniji nego ikad prije.
Globalizacija može ponekad naići na koju zapreku na svom putu, poput trenutačnog zastoja u svjetskoj trgovini, ali temeljne tehnološke promjene koje potiču međusobnu povezanost samo će nastaviti s daljnjim objedinjavanjem ljudi i zemalja.

Naposljetku, tako je najbolje, jer najveći izazovi s kojima smo danas suočeni po prirodi su globalni. Nastojanja usmjerena na ublažavanje učinaka klimatskih promjena nalagat će konzistentnu globalnu koordinaciju. Čak i lokalne inicijative, koje dobivaju sve veću važnost za hvatanje u koštac s tim problemom, moraju se uklopiti u okvir spajanja globalnih politika i obveza. U protivnom, ljudi neće osjećati da mogu napraviti bilo kakvu razliku ili pridonijeti zajedničkom cilju, a ostali neće osjećati pritisak da bilo što učine.
Još jedan globalni izazov je oporezivanje koje nalaže međunarodnu koordinaciju radi zaustavljanja neobuzdanog izbjegavanja plaćanja poreza i utaje poreza. Problem nisu samo pojedina “porezna utočišta”; postoji i potreba za prikupljanjem korporativne dobiti koje tvrtke premiještaju na međunarodnoj razini koristeći složene uređaje poput “transfernih cijena” i “premještanje porezne osnovice” kako bi minimalizirali porezni račun.

Igra poreznih povlastica

Nacionalne vlade prisiljene su slijediti politike “osiromaši svog susjeda” kako bi osigurale veću krišku sve manjeg kolača. Prema sadašnjem sustavu, zemlje imaju snažne poticaje da ponude sve veće porezne povlastice tvrtkama koje posluju unutar njihovih granica, iako imaju gotovo istu šansu da ih premaši neka druga zemlja dok tvrtke premještaju svoju prijavljenu dobit iz jedne u drugu jurisdikciju.
U većini slučajeva, tvrtke ne rade ništa ilegalno iskorištavanjem tog rascjepkanog sustava. Ali ako zemlje zaista žele smanjiti nejednakost i financirati mirovine i zdravstvenu zaštitu svojih građana, morat će surađivati u nastojanjima globalnog upravljanja vezano uz davanje prioriteta pravednom oporezivanju.

Klimatske promjene i oporezivanje samo su dva od brojnih pitanja kojima je nužna globalna koordinacija. Monetarne politike središnjih banaka s velikim rezervama valuta poput američkih Federalnih rezervi mogu imati dalekosežne učinke prelijevanja, poput učinaka samodestruktivnih tečajnih politika ili propisa na prekogranični financijski protok. U većini tih slučajeva šteta se kreće od velikih zemalja prema manjima. No, ako je zahvaćeno dovoljno manjih zemalja, agregatna šteta može se vratiti i samim većim gospodarstvima, kao što smo imali prilike vidjeti tijekom dužničke krize u Europi.
S obzirom na razmjere tih izazova, nemamo izbora osim međunarodne suradnje i jačanja globalnih i regionalnih institucija te okvira poput Međunarodnog monetarnog fonda, EU i skupine G20, koji će se sastati u gradu Hangzhou u Kini sljedećeg mjeseca. No, globalno upravljanje nije samo prijedlog s dvije opcije. Kad su nacionalne ili lokalne politike dovoljne za rješavanje problema, tada ih treba primijeniti.

Funkcionalno upravljanje

Doista, načelo supsidijarnosti, kojim bi se donošenje odluka trebalo odvijati na najvišoj mogućoj lokalnoj razini, od ključne je važnosti za fleksibilno funkcionalno globalno upravljanje.
Prisutnost okvira globalnog upravljanja nikad ne bi trebala biti izgovorom za neaktivnost na nacionalnoj ili lokalnoj razini. Javna politika je višerazinsko i višekanalno nastojanje lokalnih, nacionalnih, regionalnih i globalnih dimenzija. U idealnom slučaju, političke rasprave trebale bi priznati takvu stvarnost.
Moramo također priznati urgentnost podupiranja vjere u globalno upravljanje iz druge perspektive. Diljem Sjedinjenih Američkih Država, Azije, Europe i Bliskog istoka preporod politike identiteta i ksenofobičnog nacionalizma prijeti repriziranjem velikih tragedija 20. stoljeća. U tom kontekstu, naglašavanje postojanja i potreba globalne zajednice nužno je ne samo iz ekonomskih razloga, već kako bi se pomoglo omogućiti miran svijet.

© Project Syndicate, 2016.