Ideja zajamčenoga minimalnog prihoda puno je starija nego što se misli. Iako se tema aktualizirala posljednjih godina, posebice kroz nedavno održani švicarski referendum, ideja o minimalnom zajamčenom prihodu koji svojim građanima isplaćuje država datira još iz 60-ih godina. 

Pad u besposličarenje
Tako uglednim američki magazin New Yorker nedavno piše kako se "70-ih godina prošlog stoljeća kanadska provincija Manitoba odlučila za neobičan eksperiment: počela je jednostavno dijeliti novac nekim svojim stanovnicima. Grad Dauphin tisućama je stanovnika svakoga mjeseca slao čekove kako bi svi oni imali barem neki dohodak. Cilj tog projekta, nazvanog Mincome, bilo je vidjeti što će se dogoditi".  Rezultat je bio više nego zanimljiv: standard građana se popravio, manje ih je obolijevalo, a djeca su se dulje i kvalitetnije školovala. Demantirana je teza kako takav sustav može odvesti u pad produktivnosti i "besposličarenje".

Kroz takve eksperimente ideja zajamčenog minimalnog prihoda postala je prihvatljiva i lijevim i desnim političkim opcijama, a danas, 50-ak godina poslije, opet se vratila u ekonomske paradigme i pronašla svoje zagovaratelje. Međutim, koliko god se na prvu, posebice iz pogleda lijevog političkog spektra, ideja zajamčenog minimalnog prihoda činila primamljivom, ona u sebi za taj svjetonazor krije dosta "opasnosti", a trebala bi biti puno prihvatljivija desnoj neoliberalnoj poziciji.  Prva i očigledna "opasnost" proizlazi iz teze da bi takav sustav stavio poslodvace u poziciju da radnicima moraju ponuditi viša primanja kako bi za njih radili. Ta teza jednostavno je površna.

Naime, poslodavci i danas spremno plaćaju kvalitetne i potrebne radnike, ali tržište rada se promijenilo i vještine kojima mnogi raspolažu nitko neće plaćati više uz ili bez minimalnog zajamčenog prihoda. Ustvari, poslodavci plaćaju radnike, ali istodobno radnici plaćaju državu koja je kroz stoljeća postala Levijatan koji polako ali sigurno jede svoju djecu. S druge strane, sve snažnijom robotizacijom za nekoliko desetaka godina većina zanimanja koje danas poznajemo bit će bespotrebna. Tako promatran minimalni zajamčeni prihod mogao bi poslužiti kao socijalna premosnica za one koji na tržištu rada više nemaju mjesta. Nikako kao instrument za podizanje primanja, koliko god lijevo orijentirani političari to mislili.

Podebljavanje budžeta 
Minimalni zajamčeni prihod u ovom trenutku nešto je za što bi se trebali zalagati zagovaratelji desne neoliberalne struje. Podigao bi potrošnju, riješio državu raznih socijalnih davanja, rasteretio zdravstvo i obrazovanje, koji bi se lakše mogli plaćati. Država više ne bi trebala mnoštvo ureda i instrumenata socijalne politike, već bi tu stavku centralizirala kroz jedan sustav – onaj minimalnog zajamčenog prihoda. Ako se u jednadžbu još uvrsti ekonomija dijeljenja, onda zajamčeni minimalni prihod itekako ima smisla.

Danas nitko ne može živjeti radom za Uber ili Airbnb, ali može podebljati postojeći kućni budžet. U slučaju minimalnog zajmčenog prihoda takav rad, kao i onaj sezonski, imao bi smisla jer bi primanja ostvarena "honorarnim poslovima" bila dodatak na čvrstu podlogu.

Međutim, u cijeloj priči oko minimalnog zajamčenog prihoda napravljen je odmak od druge strane medalje, a to je skupa državna administracija. Prije razmatranja benefita i mana minimalnog zajamčenog prihoda trebalo bi se opsežnije pozabaviti skupoćom same države, jer u sustavu u kojem gotovo pola nečije plaće uzima država minimalni zajamčeni prihod pretakanje je iz šupljeg u prazno bez čvrste podloge.