Uska prevaga glasova za napuštanje Europske unije u Velikoj Britaniji imala je specifično britanske uzroke. Ipak, to je poslovično nešto što nagoviješta još veće probleme poput populističke/nacionalističke reakcije velikih razmjera – barem u naprednim gospodarstvima – protiv globalizacije, slobodne trgovine, premiještanja proizvodnih kapaciteta u druge zemlje (offshoring), migracije radne snage, tržišno orijentiranih politika, supranacionalnih autoriteta, pa čak i tehnoloških promjena.

Svi ti trendovi smanjuju plaće i zapošljavanje za nisko kvalificirane radnike u razvijenim gospodarstvima u kojima nedostaje radne snage, ali su bogata kapitalom, i povisuju ih u gospodarstvima u nastajanju koja imaju obilje radne snage. Potrošači u razvijenim gospodarstvima uživaju pogodnosti od smanjenja cijena trgovačke robe; ali nisko kvalificirani i čak neki srednje kvalificirani radnici gube prihode i njihove ravnotežne tržišne cijene (plaće) padaju, a njihova su zaposlenja ugrožena. U glasu za Brexit, rasjedi su bili jasni: bogati naspram siromašnih, dobitnici naspram gubitnika od trgovine/globalizacije, kvalificirani naspram nekvalificiranih, obrazovani naspram manje obrazovanih, mladi protiv starih, urbano nasuprot ruralnom i različite nasuprot homogenijim zajednicama. Isti rasjedi pojavljuju se u ostalim razvijenim gospodarstvima, uključujući Sjedinjene Američke Države i kontinentalnu Europu.

Strah od gubitka poslova
Sa svojim fleksibilnijim gospodarstvima i tržištima rada, SAD i Velika Britanija oporavili su se snažnije nego kontinentalna Europa po pitanju BDP-a i zapošljavanja od globalne financijske krize u 2008 godini. Otvaranje novih radnih mjesta bilo je robusno, dok je stopa nezaposlenosti pala ispod 5%, čak i ako realne plaće ne ostvaruju znatan rast. Ipak, u SAD-u, Donald Trump je postao heroj ljutih radnika ugroženih trgovinom, migracijom i tehnološkim promjenama. U Britaniji, na glas za Brexit uvelike je utjecao strah da će imigranti iz zemalja članica EU s niskim plaćama (mit o poljskom vodoinstalateru) oduzeti građanima poslove i javne usluge.

Međutim, u kontinentalnoj Europi i u eurozoni ekonomski uvjeti su znatno lošiji. Prosječna stopa nezaposlenosti kreće se iznad 10% dok nezaposlenost mladih premašuje 30%. U većini tih zemalja, otvaranje novih radnih mjesta je anemično, realne plaće padaju, dok dualna tržišta rada znače da radnički sindikati u formalnom sektoru imaju dobre plaće i pogodnosti, a mlađi radnici imaju neizvjesna zaposlenja koja im donose niže plaće, ne pružaju sigurnost zaposlenja i pružaju niske ili nikakve pogodnosti. S političkog stajališta, tenzije vezane uz globalizaciju su dvojake. Prvo, lijeve ili desne stranke establišmenta, koje su više od jedne generacije podržavale slobodnu trgovinu i globalizaciju ugrožene su od strane populističkih, nacionalističkih anti-establišment stranaka.

Drugo, u stranke establišmenta unosi se nered – a možda ih i uništavaju – iznutra, dok se pojavljuju pobornici anti-globalizacije i izazivaju mainstream ortodoksnost. Stranke establišmenta nekad su kontrolirali beneficijari globalizacije: vlasnici kapitala; kvalificirani, obrazovani i digitalno upućeni radnici; urbane i kozmopolitske elite; te uredski i manualni radnici udruženi u sindikate. Ali oni su također uključivali radnike – uredske i manualne – koji su bili među gubitnicima uslijed globalizacije, ali koji su usprkos tome ostajali lojalni, ili stoga što su bili socijalno ili vjerski konzervativni ili stoga što su stranke lijevog centra bile formalno pobornici sindikata, radničkih prava i programa prava građanima.

Rasjedi na desnom centru
Nakon financijske krize 2008. gubitnici globalizacije počeli su organizirati i pronalaziti zagovornike anti-establišmenta lijeve i desne orijentacije. Na lijevoj strani gubitnici u Velikoj Britaniji i u SAD-u, osobito mladi ljudi, pronašli su pobornike u tradicionalnim strankama lijevog centra: bio je tu Jeremy Corbyn u Laburističkoj stranci u Velikoj Britaniji i Bernie Sanders u američkoj Demokratskoj stranci. Najdublji rasjedi pojavili su se među strankama desnog centra. Te stranke – republikanci u SAD-u, torijevci u Velikoj Britaniji i stranke desnog centra diljem kontinentalne Europe – suočile su se s unutarnom pobunom protiv vlastitih vođa.

Uspon Donalda Trumpa – koji je protiv trgovine, protiv migracije, protiv muslimana i nativist – odraz je uznemirujuće činjenice za republikanski establišment: prosječni glasač te stranke bliži je gubitnicima globalizacije.  Slična se pobuna dogodila u Konzervativnoj stranci u Velikoj Britaniji, gdje su se gubitnici globalizacije objedinili oko kampanje za napuštanje EU ili je njihova potpora prešla na populističku anti-EU Stranku nezavisnosti Velike Britanije. U kontinentalnoj Europi gdje prevladavaju multi-stranački parlamentarni sustavi, politička rasjepkanost i dezintegracija još su izraženiji nego u Britaniji i u SAD-u. Međutim, unatoč rastućem broju, organizaciji i mobilizaciji gubitnika globalizacije, sama globalizacija nije nužno osuđena na propast.

Prije svega, ona i nadalje donosi neto dobrobiti kako za razvijena tržišta tako i za tržišta u nastajanju te su stoga gubitnici još uvijek manjina u većini naprednih gospodarstava, dok oni koji uživaju u dobrobitima od globalizacije predstavljaju veliku – iako katkad tihu – većinu. Zapravo, čak i "gubitnici" uživaju u dobrobitima nižih cijena robe i usluga nastalih uslijed globalizacije i tehnoloških inovacija. To je također razlog zbog kojeg su populističke i anti-establišment stranke još uvijek politička manjina. Čak i Syriza, koja je nekad bila na vlasti, povukla se i bila je primorana prihvatiti stroge mjere štednje, jer bi izlazak iz EU bio znatno skuplji.

Također, španjolski nedavni opći izbori, održani tri dana nakon referenduma o Brexitu, nagoviještaju da, unatoč visokoj nezaposlenosti, strogim mjerama štednje i bolnim strukturnim reformama, umjerene, pro-europske sile ostaju većinom. Čak i u SAD-u, Trumpova privlačnost je ograničena, uslijed demografske suženosti izborne baze. Vrlo je dvojbeno hoće li on pobijediti na predsjedničkim izborima u studenome. To je također razlog radi kojeg pre-europske koalicije desnog i lijevog centra ostaju na vlasti u većem dijelu EU. Rizik od dolaska na vlast anti-EU stranaka u Italiji, Francuskoj i Nizozemskoj – između ostalih – je u porastu, ali još uvijek ostaje daleka mogućnost.

Izgubljeni prihodi
Naposljetku, ekonomska teorija nagoviješta da se može postići da globalizacija donese dobrobiti pod uvjetom da dobitnici obeštete gubitnike. To može poprimiti oblik izravnog obeštećenja ili veće opskrbe besplatnim ili polu-besplatnim javnim dobrima (primjerice, obrazovanjem, prekvalifikacijom, zdravstvenom zaštitom, naknadom za nezaposlenost i prenosivom mirovinom). Da bi radnici prihvatili veću mobilnost radne snage i fleksibilnosti dok kreativna destrukcija eliminira neka radna mjesta i otvara druga, neophodne su odgovarajuće sheme u cilju zamjene izgubljenih prihoda kao posljedica tranzicijske nezaposlenosti.

U kontinentalnoj EU, stranke establišmenta ostaju na vlasti djelomično stoga što njihove zemlje održavaju ekstenzivne sustave socijalne skrbi. Reakcija protiv globalizacije stvarna je i rastuća. Ali ona može biti obuzdana i njome se može upravljati provođenjem politika koje obeštećuju radnike zbog svojih kolateralnih šteta i troškova. Samo provođenjem takvih politika gubitnici globalizacije počet će misliti da će se oni naposljetku pridružiti statusu njenih dobitnika. 

© Project Syndicate, 2016.