Milijuni ljudi diljem razvijenog svijeta i svijeta u razvoju svakodnevno se probijaju kroz zastoje ili gužvaju u prepunim vagonima podzemne željeznice na putu prema poslu ili na povratku kući. To je vjerojatno samo jedno od učestalih – ako ne i svakodnevnih – sučeljavanja s infrastrukturnim sustavima koji pucaju po šavovima.

Kako u razvijenim tako i u gospodarstvima u nastajanju, ceste i mostove treba popravljati, sustavi vodoopskrbe zastarijevaju ili su neprimjereni, dok su mreže opskrbe električnom energijom preopterećene, što dovodi do prekida u radu. Prevelik broj zemalja premalo ulaže u infrastrukturu već desetljećima, čiji su ishod svakodnevne poteškoće, dok je još veći problem nastajanje prepreka gospodarskom rastu. Dok je znatna količina sredstava neophodna za rješavanje infrastrukturnog jaza, pronalaženje tih sredstava samo je dio rješenja.

Vladama je također neophodna reforma infrastrukturnog planiranja i nadzora. Javnost više ne može prihvatiti projekte čiji troškovi izmiču kontroli. Kreatori politika dobro su upoznati s jedinstvenom sposobnošću infrastukturnih projekata za kratkoročnim otvaranjem novih radnih mjesta i dugoročnim poticanjem produktivnosti. Ipak, priče se rijetko pretvaraju u djela, unatoč rekordno niskim kamatnim stopama tijekom posljednjih osam godina.

Svijet treba povećati ulaganja u prijevoz, energiju, vodu i sustave telekoma sa 2,5 bilijuna dolara na godišnjoj razini na 3,3 bilijuna dolara godišnje do 2030. samo u cilju pružanja podrške projiciranom gospodarskom rastu, prema novim procjenama Instituta McKinsey Global. Međutim, unatoč očiglednoj potrebi za djelovanjem, ulaganja u infrastrukturu zapravo su se smanjila u 11 od G20 najvećih svjetskih gospodarstava nakon globalne financijske krize 2008.

Bez povećanja poreza
Konvencionalna mudrost je da fiskalna pitanja onemogućuju prikupljanje dostatne količine javnih sredstava. Doista, postoji znatan prostor za povećanje ulaganja u javnu infrastrukturu, osobito dok troškovi zaduživanja ostaju na povijesno niskoj razini.  U nekim slučajevima, do sredstava se može doći i bez povećanja poreza: vlade mogu stvoriti priljeve prihoda uvođenjem korisničkih naknada, bilježenjem povećanja vrijednosti imovine ili prodajom postojeće imovine i recikliranjem dobiti.

Norme računovodstva javnog sektora također bi mogle dopustiti deprecijaciju infrastrukturne imovine tijekom njenog životnog ciklusa, umjesto neodložnog dodavanja njenih troškova fiskalnim deficitima tijekom izgradnje. Vlade bi također mogle učiniti puno više u cilju poticanja privatnih ulaganja, počevši od pružanja regulatorne sigurnosti i sposobnosti naplaćivanja cijena koje dovode do prihvatljivog riziku prilagođenog povrata. Na još široj razini, mogle bi poduzeti korake za stvaranje tržišta koje učinkovitije spaja institucionalne ulagače u potrazi za stabilnim dugoročnim povratom od ulaganja i projektima kojima je neophodno financiranje.  

Budući da ti ulagači upravljaju imovinom u vrijednosti od otprilike 120 bilijuna dolara, usko grlo ne predstavlja pomanjkanje kapitala, već nestašica dobro pripremljenih unovčivih projekata. Jedan način rješavanja tog problema bio bi razvoj regulatornih i institucionalnih temelja neophodnih za omogućavanje ujednačenijeg protoka sredstava od institucionalnih ulagača u razvijenim gospodarstvima prema projektima u gospodarstvima u nastajanju u kojima velik broj stanovništva još uvijek čeka pristup osnovnim infrastrukturnim uslugama.

Preobličiti institucije
Povrh financiranja, usredotočenost na veću učinkovitost infrastruktunog sektora predstavlja još veću priliku. Odgode koje traju već godinama i prekoračenja troškova koja dosežu milijarde dolara nažalost su svakodnevica u javnim radovima. No kad se radi o ulaganjima u beskorisne projekte, javnost sve više oklijeva s ulaganjima.  Svaki dolar namijenjen za infrastrukturu trebao bi imati još znatno veći okvir namjene. Dio tih nastojanja uključuje potrebu za boljim performansama u građevinskoj industriji, u kojoj rast produktivnosti već godinama stagnira. Postoje pozitivne naznake inovacija, od ubrzane izgradnje mostova do predgotovljavanja i tehnika modularnih konstrukcija.

Međutim, cjelokupnom sektoru potreban je veći poticaj po pitanju modernizacije, usvajanja tehnologija i standardizacije. Vlade također moraju preobličiti institucije i procese koji su pod njihovom izravnom kontrolom. Naš rad s vladama diljem svijeta pokazao je da snažnije upravljanje i nadzor infrastrukturnih projekata mogu dovesti do smanjenja troškova infrastrukture za čak 40%. To započinje usvajanjem sustavnog pristupa temeljenog na podacima u odabiru odgovarajućih projekata. Zemlje s najboljom izvedbom poput Singapura i Južne Koreje ne razmatraju projekte pojedinačno; one razmatraju kako se pojedini projekt uklapa u njihove političke ciljeve i uspoređuju ga s ostalim projektima koji bi mogli dovesti do boljih povrata od ulaganja.

Odgađanje velikih odluka
Kako projekti napreduju u svojoj realizaciji,  od ključne je važnosti usredotočiti se na upravljanje fazama isporuke i izvedbe. Ubrzanje okolišnih procjena, postupaka odobrenja i kupovine zemlje može minimalizirati troškove i odgode koji se povećavaju već i prije samog početka. Uvođenje najboljih poslovnih praksi može dovesti do ogromnih vrijednosti: u ovom trenutku cijene sličnih projekata mogu varirati od 50% do 100% u različitim zemljama. Odgađanje velikih odluka donošenjem kratkoročnih rješenja nije održiva strategija u hvatanju u koštac s potrebama infrastrukture na globalnoj razini. Upravo o nama ovisi hoćemo li izbjeći ostaviti odgode plaćanja troškova i izopaćene temelje sljedećoj generaciji u nasljeđe. Sredstva su dostupna. Idemo ih iskoristiti.

© Project Syndicate, 2016.