Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je 2015. godine zabilježeno 115.000 nezaposlenih mladih osoba u dobi između 19 i 29 godina. Godinu ranije, nezaposleno je bilo 127.000 mladih ili visokih 18% ukupne populacije. Riječ je o trendu koji nije karakterističan samo za hrvatsko tržište rada već i europsko, a unutar njega neke su skupine mladih u potrazi za poslom ipak ugroženije od drugih.

Prema Ministarstvu socijalne politike i mladih koje je 2014. godine donijelo Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti Republike Hrvatske 2014. – 2020., kao četiri velike skupine u najvećem riziku od siromaštva, a samim time i socijalne isključenosti, navode se djeca i mladi, starije osobe i umirovljenici, nezaposlene osobe te osobe s invaliditetom.

“Analiza podataka Državnog zavoda za statistiku pokazala je da su značajno manje šanse za zapošljavanje i korištenje mjera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje primijećene kod osoba osoba čiji su roditelji slabijeg imovinskog statusa te osoba koje žive u manje razvijenim dijelovima zemlje. Tu su i mladi s invaliditetom koji su u potrazi za poslom nerijetko i žrtve višestruke diskriminacije po različitim osnovama.

Zanimljivo je i da je najviša stopa nezaposlenosti zabilježena zapravo među mladima koji su završili strukovno obrazovanje. Nažalost, ispada da je strukovno obrazovanje, umjesto da bude mehanizam brzog osamostaljivanja, postalo razlogom socijalnog isključivanja”, pojasnio je Marin Živković iz Mreže mladih Hrvatske (MMH).

Isključivost i teže zaposlenje

Sve ove skupine, dodaje Živković, pripadaju kategoriji visokog rizika od socijalne isključenosti koja se gleda prema (smanjenoj) mogućnosti ostvarivanja prava unutar odgojno – obrazovnog, zdravstvenog sustava te pristupa stanovanju i zapošljavanju. Otežan pristup jednoj od ovih kategorija za sobom neminovno povlači i teži pristup ostalim kategorijama.

Najveći problem koji stoji na putu rješenju problema nezaposlenosti, a samim time i rješenju problema socijalne isključenosti teže zapošljivih skupina poput mladih s invaliditetom i mladih slabijeg imovinskog statusa, je činjenica da navedene skupine mladih sebe vrlo rijetko percipiraju kao radnu snagu. Razlog tomu je prepreka zapošljavanja osoba s invaliditetom, odnosno negativan stav društva zasnovan na stereotipima i predrasudama o slabijim radnim potencijalima osoba s invaliditetom i stereotipa o delinkventnosti mladih slabijeg socijalnog statusa.

Za osobe slabijeg socijalnog i imovinskog statusa, poput mladih koji po navršetku 18. godine života moraju napustiti neki od oblika alternativne skrbi (udomiteljsku obitelj, dječji dom ili odgojnu ustanovu) situacija izlaska na tržište rada postaje još složenijom jer se, uz ostale teškoće, suočavaju s problemom pronalaska i financiranja novog mjesta stanovanja.

Preporuke koje stižu i iz MMH-a i iz smjera Ministarstva socijalne politike i mladih (MSPM) sugeriraju da upravo zato treba inzistirati na zapošljavanju osoba s invaliditetom, kao i povećanju brige o mladima lošijeg socijalnog i imovinskog statusa te mjerama osiguravanja njihove konkurentnosti na tržištu rada. Poboljšanje njihova položaja ovisi o cijelom nizu čimbenika, no potrebno je povezati djelatnosti obrazovanja, zdravstva, civilnog društva i institucija koje djeluju na tržištu rada, poručuju iz Ministarstva. Pri tome, naravno, tempo zapošljavanja i rada ovisi o poslodavcima, ali i samim teže zapošljivim skupinama mladih – njihovoj spremnosti i upornosti kojima će navedene prilike i iskoristiti.

Suradnja sudionika

Omogućavanje radne prakse s ciljem stjecanje iskustva ima dvojak pozitivan učinak – mladi dobivaju uvid u funkcioniranje radnog odnosa te mogućnost da sami sebe prihvate kao potencijalnu radnu snagu.
“Pitanje nezaposlenosti mladih nije samo pitanje kojim se treba baviti Hrvatski zavod za zapošljavanje niti je pitanje na koje bi mladi sami trebali pronaći odgovor. Nužna je suradnja svih aktera, poput sindikata, poslodavaca, države, civilnog društva ali i mladih koji sami najbolje poznaju probleme s kojima se na tržištu rada susreću. Projekti poput Iskustvo zlata vrijedi, koji za cilj imaju uključivanje osoba koji su u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, smatramo više no vrijednima.  Pružanje prilika osobama koje se vrlo često susreću s diskriminacijom pozitivan je iskorak, naročito u situaciji gdje je iskustvo sve teže i teže steći”, zaključio je Živković.

Manje nezaposlenih

No, u demotivaciji koja vlada tržištem rada netko je ipak zaslužan za razliku od 12.000 manje nezaposlenih mladih u odnosu 2014. na 2015. godinu. Iz MMH poručuju da najveće zasluge u prvom redu pripadaju Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (HZZ) koji iz godine u godinu mladima pruža sve više usluga.

“S obzirom na broj zaposlenih i sredstva koja su im na raspolaganju rade izvrstan posao. Neke mjere koje provode ne ostvaruju najbolje rezultate ali kreiranje mjera nije ni njihova zadaća. Oni su provedbeno tijelo i kao takvo ispunjavaju ciljeve koji su im postavljeni. Drugi važan akter su organizacije civilnog društva koje vrlo često imaju pristup upravo onim mladima koji su najudaljeniji od tržišta rada i koji svojim radom rade ne samo na zapošljivosti mladih nego i na socijalnoj integraciji najugroženijih skupina”, stav je MMH.