Luka Diel-Zadro ima 26 godina i veliki zadadatak – prekinuti sablasnu tišinu  koja već pet mjeseci traje u velikim proizvodnim halama Dalmacijavina u splitskoj Sjevernoj luci. Njegov djed, Marinko Zadro, široj javnosti poznat kao većinski vlasnik šećerana u Virovitici i Županji, postavio ga je na čelo svoje tvrtke "Oštrc" koja je kupila imovinu splitske tvornice što je više od 20 godina vegetirala, ili točnije propadala pod državnim upravljanjem te mu je zadao cilj da stvori najvećeg proizvođača alkoholnih i bezalkoholnih pića u Hrvatskoj. 

Hrvatski kralj šećera, koji se je cijelu karijeru bavio isključivo proizvodnjom, s ponosom je svog unuka predstavio novinarima prije dvadesetak dana, a Slobodna Dalmacija u priči o tom mladom menadžeru piše kako mu je prvi zadatak bio dogovoriti da Carinska uprava oslobodi strojeve i skladište alkoholnih pića koja su zapečaćena zbog carinskog duga bivšeg vlasnika. Sada dovodi strojare da osposobe predugo utihnule punionice vina i žestica. Tek tada na posao može vratiti dio radnika. Sve se to mora dogoditi što prije, jer treba stvoriti zalihe za sezonu koja je pred vratima, vratiti poznate brendove "Dalmacijavina" na police trgovina. "A to je najteži zadatak u ovoj industriji!", kazat će Luka Diel-Zadro. Kad sve to postigne, biti će ustvari – tek na početku puta koji vodi prema krajnjem cilju. Zbog pravosudnog otezanja s predajom imovine, nema dovoljno vremena da već za ovu sezonu realizira planove redizajniranja brendova i jačanja marketinga. To će, planira, provesti sljedeće godine.

Koliko mu je biznis važan, pokazao je još kao 18-godišnjak, kad je zbog studija financija u Londonu odustao od vrlo uspješne skijaške karijere koja mu je bila prva ljubav. Odlučio se za privatni Regent Business School u centru Londona, na kojem su uglavnom studenti iz inozemstva. Naglašava da je zahvaljujući tome ne samo naučio mnogo o različitim običajima, kulturama i vjerama nego je i stekao brojne prijatelje u poslovnim krugovima diljem svijeta.

Završeni trogodišnji studij financija i iskustvo koje je dobio u obiteljskim tvornicama šećera omogućilo mu je da ga na praksu primi multinacionalna kompanija "ED&F Man" inače najveći svjetski trgovac šećera i kave. Tako je još godinu dana ostao u Londonu i stjecao neophodno radno iskustvo. Kaže da mu je najzanimljivije bilo raditi u njihovim financijama, a prošao je i u brodarski dio za prijevoz poljoprivrednih proizvoda, kao i prodajni odjel zadužen za 60 zemalja. Zatim su ga poslali u madridski ured koji je bio sjedište te tvrtke za Mediteran. Tada je, kaže, dosta pomogao svom djedu prodavajući šećer u Cipru, Malti, Španjolskoj i Francuskoj. Usavršavanje je trebao nastaviti u podružnici u Čileu, čija je industrija šećera najsličnija hrvatskoj, priča mladi poduzetnik. No, tada ga je milansko Sveučilište Bocconi primilo na magisterij iz korporativnih financija. Odlučio se za specijalizaciju i otišao u Italiju. Nakon šest godina i s magistarskom diplomom se vratio u Zagreb gdje je nastavio raditi u obiteljskoj "Viro grupi".

Nagađalo se o "ulasku" te grupacije u "Dalmacijavino u stečaju", no taman negdje u tom razdoblju, prije dvije godine, osjetno je pala cijena šećera pa su stale i spekulacije o investicijama. Luka objašnjava da je proizvodnja šećera u svijetu godinama premašivala potražnju, da su se zalihe napunile, dok potražnja raste najviše dva do tri posto godišnje. To je srušilo svjetsku cijenu šećera zbog čega se puno šećerana zatvorilo ili su bankrotirale. Kada se smanjila količina u skladištima na svjetskom tržištu, cijene su se stabilizirale, vremenom počele i rasti, a sada smo, kaže, u periodu pokretanja intenzivnije proizvodnje. Priznaje kako kupnja splitske tvornice pića, unatoč tome, nije bila u planu, iako se o tome dosta nagađalo, jer je "Viro Grupa" pomogla da se u stečaju "Dalmacijavina" pokrene proizvodnja. Dala je šećer i alkohol koji proizvodi, te je pomogla da posrnula tvrtka od Carinske uprave dobije trošarinski broj, kako bi uopće ponovno mogla proizvoditi alkoholna pića.

No, u veljači 2015. godine, djed Marinko je, usprkos protivljenju ostatka obitelji i bez njihovog znanja, uplatio milijun kuna jamčevine da bi sudjelovao za javnoj sudskoj dražbi za kupnju brendova, vinograda i nekretnina "Dalmacijavina u stečaju". Bio je jedini ponuditelj.

Na često pitanje Splićana, zašto je punjenje popularnog "Pipija", nakon četiri desetljeća, prebačeno u drugu državu, dakle, doslovno preko granice, u Grude, odgovara poslovnom pragmatikom – tamo imaju modernu liniju koju dijele s tvrtkom koja ondje puni Oranginu, Limonu, te Spezi, njemački sok koji je mješavina tri četvrtine Fante, jedne četvrtine Cole, a može se naći u ponudi dalmatinskih kafića. Pojašnjava planove za zemljište u Sjevernu luci koje graniči s područjem gdje Lučka uprava Split želi izgraditi luku za međunarodni promet:
"Što će jednog dana biti na 56 tisuća kvadrata zemljišta koje tamo imamo, nije na nama, to će ovisiti o potrebama grada. Moja obitelj je oduvijek u proizvodnji i turizam nam nikada nije bio interesantna grana. No, pokraj sadašnje tvornice je more, a Split turistički raste 20 posto godišnje. Zbog toga bi se grad ovdje mogao širiti u turističkom dijelu. Tu se ne vidimo, već bismo voljeli to dati u ruke nekome tko se bavi turizmom! Mi ćemo se usmjeriti na proizvodnju i prodavati što više proizvoda upravo tim turistima koji će ovdje doći. Odluka o prenamjeni zemljišta će doći za dvije godine, kada tvrtku dovedemo na zdrave noge i nakon što punionice vina i jakih alkoholnih pića prebacimo u Drniš gdje ćemo izgraditi novu modernu vinariju", ispričao je Luka Diel-Zadro za Slobodnu.