Tri godine prije roka za razminiranje RH planiranog za 2019., napokon se pojavilo dovoljno novca za čišćenje zemlje od mina. Nakon što je godinama za tu namjenu iz proračuna izdvajana svega po trećina planiranog novca, odnosno po 170 milijuna kuna, zahvaljujući europskim fondovima ove je godine za tu namjenu na raspolaganju 509,6 milijuna kuna. Međutim, niti to ne znači da će posao biti gotov u roku, niti da će 50-ak postojećih tvrtki za razminiranje postići pristojne cijene svog opasnog rada.

"Da, sad napokon ima novca, od lani je ostalo još 60 milijuna kuna pa imamo na raspolaganju rekordnih 570 milijuna kuna za potrošiti. Međutim, Hrvatski centar za razminiranje (HCR) presporo objavljuje natječaje, a procedure od raspisivanja natječaja do uvođenja neke tvrtke u posao su preduge i često puta mirišu i na neke protuzakonite radnje, pa ovim tempom nećemo potrošiti niti polovicu novca. U prva tri mjeseca raspisali su natječaje za svega oko pet posto ukupne površine koju bi trebali odraditi ove godine. Osim toga, zbog nesrazmjera planskih cijena HCR-a  u postupcima javne nabave s realnim troškovima tvrtki za razminiranje, svega nekoliko velikih tvrtki odlično zarađuje, a  mi ostali jedva preživljavamo", požalio nam se Damir Lukić, predsjednik Zajednice za humanitarno razminiranje pri HGK, koja okuplja 16 članica.

Lukić kaže da je na zadnjem natječaju HCR oglasio površinu od oko dva milijuna kvadrata, "a kako su se prijavile sve tvrtke koje se bave razminiranjem postignuta je iznimno niska cijena od 2,9 kuna po kvadratnom metru, umjesto 12 ili 15, koliko bi bilo realno. Dakle, razminiranje košta manje od okopavanja cvijeća ili rezanja živice".  Našeg sugovornika smeta i to što jednako plaća razminiranje metra livade i metra gudure, gdje zbog konfiguracije i intenziteta miniranosti terena ima puno više posla. "Imamo zapisnike s koordinacija održavanih u Vladinom uredu za razminiranje, gdje se jasno vidi da je Diana Pleština, donedavna ravnateljica Ureda jasno  naložila HCR-u da nam konačno počne plaćati stvarno obrađenu površina na projektima, a ne prisilno ugovorenu tlocrtnu površinu. Nedavno smo u Novigradu radili u jednom klancu, na izrazito nepristupačnom terenu, gdje je realna površina za 70 posto veća nego što je tlocrtna, po kojoj nas plaćaju", kaže.

Poslodavci imaju kritike i na račun novog Zakona o protuminskom djelovanju, te novog Pravilniku, čiji je nositelj izrade bio MUP – tvrde da  u sebi sadrže niz štetnih odredbi koje poslodavce stavljaju u nepovoljniji položaj nego dosad. "Ravnatelj HCR-a Dražen Jakopec vodi krivu politiku raspisivanja natječaja. Gura mega projekte, pa se na nadmetanje prijavi 30-ak tvrtki kao zajednica ponuditelja sa podizvoditeljima. Vodeći partner sebi uzme lakše dionice, dok ostalim tvrtkama na projektu daje gudure i močvare. Zato dolazi do strahovitog nesrazmjera u prihodovanju među tvrtkama, pa nositelj projekta prihoduje preko 6000 kuna po čovjeku i po danu, a ostali oko 800 kuna po čovjeku dnevno. Realno bi bilo ostvarenje prihoda od 3500 kuna po čovjeku dnevno, da bi svaka tvrtka mogla normalno funkcionirati, a ako dobijete samo 800 kuna, time ne možete platiti vodu i gorivo. Zato su se izdvojile tri velike tvrtke koje su u posljednja dva mjeseca imale četiri do pet milijuna kuna dobiti i sada mogu komotno raditi za dvije kune po kvadratnom metra. Nije li to kazneno djelo?", pita se Lukić.

Kaže da se neki veliki igrači "iako na zalihi imaju milijune kvadrata, prijavljuju na gotovo sve natječaje samo zato da sruše cijenu i eliminiraju konkurenciju. Neki predstavnici tih povlaštenih tvrtki otvoreno govore da će sahraniti sve ostale firme. A male tvrtke moraju prihvatiti bilo koji posao da bar nešto uprihodi, dok ove velike, koje rade nered na tržištu, povećavaju zalihu novca pa na svaki sljedeći natječaj idu s dampinškim cijenama. Istina je da se najniža cijena ne može propisati, no Zakon o javnoj nabavi kaže da se poslovi mogu dodjeljivati i na osnovu ekonomski najprihvatljivije cijene", kaže Lukić.  Predlaže da one tvrtke koje u trenutku objave natječaja imaju zauzete kapacitete treba na određeno vrijeme, do završetka ranije dobivenih poslova, privremeno eliminirati iz procesa nabave.

"Osim toga, tvrtke koje su se iscrpile do krajnjih granica, radeći na naprijed opisani način, HCR dodatno kažnjava time što su uveli uvjet da, ako žele pristupiti natječaju, moraju izvaditi poreznu potvrdu ne stariju od 30 dana. Dosad podizvoditelji nisu bili dužni priložiti taj dokument, pa su se mogli nekako krpati. Na kraju će propasti puno tvrtki, njihovi će vlasnici ostati bez dijela imovine, a neki će biti prisiljeni  i osnovati nove tvrtke tako da će biti oštećeni i zaposlenici i država… Paradoksalno je da će mnogi ostati zakinuti iako novaca nikad više nego sada", napominje Lukić. Zajednica za humanitarno razminiranje pri HGK zauzima se za još neke zakonske izmjene, primjerice, da pirotehničari na zadatku napokon budu oslobođeni plaćanja boravišne pristojbe.

Također, poslodavci se teško mire i s novom zakonskom odredbom po kojoj bi, iako se postupak razminiranja primakao kraju, svi morali nabaviti sanitetska vozila kakva koštaju po 100.000 eura.  Upravo u vrijeme kad smo dogovarali objavu teksta Lukić je dobio neugodnu vijest da je njegova tvrtka Omnia mea izbačena iz projekta razminiranja u Glini, gdje su bili podizvoditelj dubrovačkoj tvrtki Heksogen, koja je među  onih nekoliko tvrtki koje vrlo dobro posluju.

"Zbog nepovoljnih vremenskih prilika radove smo morali obustaviti u prosincu 2015., a i vodeći partner je zatvorio radilište. Snage smo preselili na projekt razminiranja u Novigradu kraj Zadra, a paralelno smo se stalno informirali o situaciji na projektu u Glini i procijenili smo da bismo radove mogli nastaviti polovicom ožujka, čime bi još bili znatno ispred zadanog roka. No, nekoliko dana prije planiranog nastavka radova u Glini dobili smo telefonsku dojavu da nas je Heksogen izbacio s projekta. Još nismo dobili nikakav dokument ili pisani raskid ugovora. Obratili smo se i HCR-u kao krovnoj organizaciji u sustavu i dobili odgovor da oni komuniciraju samo sa vodećim partnerom, a ne sa podizvoditeljima, te da nema pravne osnove da bi se oni umješali u spor. Tu smo trebali prihodovati 760.000 kuna, a u tom iznosu su sadržane plaće za naših 19 radnika za dva mjeseca, te ostale obveze prema državi i dobavljačima", kaže Lukić.

HCR se brani:

Nije točno da su cijene iste za gudure i livade 
U Hrvatskom centru za razminiranje demantiraju Lukićeve navode, tvrde da je ugovoreno ili je u postupcima nabave poslova u vrijednosti od 190 milijuna kuna, a najveći izvor financiranja poslova razminiranja u 2016. je Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj. Na pitanje zašto ne raspisuju natječaje za manje površine odgovoreno je da "HCR izrađuje idejne planove sukladno godišnjem Planu protuminskog djelovanja, u kojem su poligoni za razminiranje definirani sukladno prioritetima županija, raspoloživim financijskim sredstvima i logičnim cjelinama… Nije točna tvrdnja da se ne raspisuju natječaji za manje površine, jer su u tijeku postupci javne nabave za 19 idejnih planova razminiranja ukupne veličine 7,2 milijuna kvadratnih metara, a samo je jedan plan veći od milijun kvadrata… Tvrdnje da su 'iste cijene za livade i gudure' ne stoje, jer procijenjena vrijednost ovisi o cijelom nizu faktora". Na pitanje može li HCR tvrtke koje imaju zauzete kapacitete eliminirati iz procesa, u HCR-u odgovaraju: "Takvo što je po važećem Zakonu o javnoj nabavi vrlo teško dokazati i provesti".