Uslijed činjenice da su brojna razvijena gospodarstva suočena s anemičnim oporavkom nakon financijske krize 2008., njihove središnje banke bile su primorane napustiti konvencionalne monetarne politike – smanjivanjem kamatnih stopa putem kupovine kratkoročnih državnih obveznica na otvorenom tržištu – i zamijeniti ih nizom nekonvencionalnih politika. Unatoč činjenici da je nulto nominalno ograničenje na kamatne stope – što se prethodno smatralo samo teoretskom mogućnošću – doista postignuto i politika nultih kamatnih stopa (ZIRP) provedena, rast je i dalje ostao anemičan.

Stoga su središnje banke pribjegle mjerama koje prije jednog desetljeća nisu niti postojale kao opcija. Trenutno su spremne učiniti isto još jednom. Popis nekonvencionalnih mjera je opsežan. Bilo je tu kvantitativno popuštanje (QE), ili kupovina dugoročnih državnih obveznica, kad su kratkoročne stope već bile na nuli. To je bilo popraćeno politikom jeftinih kredita (CE), koja je poprimila oblik kupovina privatnih ili poluprivatnih sredstava od strane središnje banke – poput hipotekarnog kredita – i ostalih imovinom osiguranih vrijednosnica, osiguranih obveznica, korporativnih obveznica, imovinskih zakladnih fondova, pa čak i dionica putem fondova kojima se trguje na burzi.

Cilj je bio smanjenje kreditne marže (razlike između prinosa na privatna sredstva i onih na državne obveznice sličnog vremena dospijeća) i potaknuti, izravno ili neizravno, cijene ostale rizične imovine poput dionica i nekretnina. Zatim, tu je i upravljanje očekivanjima (FG), opredjeljenje za održavanje kamatnih stopa na nuli duže nego što je to opravdano gospodarskim osnovama te na taj način dodatno smanjivanje kratkoročnije kamatne stope. Primjerice, obvezom održavanja nultih kamatnih stopa tijekom, recimo, tri godine podrazumijeva se da bi kamatne stope na vrijednosnice s vremenom dospijeća do tri godine također trebale pasti na nulu, pod pretpostavkom da srednjoročne kamatne stope budu utemeljene na očekivanjima vezanim uz kratkoročne kamatne stope tijekom sljedeće tri godine. Posljedično je došlo do nesterilizirane intervencije na tržištu valuta u cilju poticanja izvoza putem slabije valute.

Nizak rast – i inflacija
Takve politike doista su smanjile dugoročne i srednjoročne kamatne stope na državne vrijednosnice i hipotekarne obveznice. Također su smanjile kreditne marže na privatna sredstva, potaknule tržište dionica, oslabile valutu i smanjile realne kamatne stope povećanjem inflacijskih očekivanja. Stoga su bile djelomično učinkovite. Međutim, u većini razvijenih gospodarstava, rast (i inflacija) tvrdoglavo su ostali na niskoj razini. Za to je postojao niz razloga. Uslijed smanjenja financijske poluge od visokih privatnih i javnih dugova, nekonvencionalne monetarne politike mogle su spriječiti ozbiljne recesije i potpunu deflaciju; ali nisu mogle dovesti do robustnog rasta 2% inflacije.

Nadalje, taj je politički miks bio suboptimalan. Dok monetarna politika može igrati važnu ulogu u poticanju rasta i inflacije, strukturne politike neophodne su za povećanje potencijalnog rasta i  sprječavanje da se tvrtke, domaćinstva, banke i vlada ne pretvore u zombije, kronično onesposobljene za prekomjernu potrošnju uslijed prekomjerne zaduženosti. Fiskalna politika bila je također neophodna u cilju pružanja podrške agregatnoj potražnji. Nažalost, politička ekonomija većine strukturnih reformi – sa svojim početnim troškovima i naknadnim dobrobitima – implicira da se one mogu dogoditi samo polagano. Istovremeno, fiskalna politika bila je u nekim državama ograničena visokim deficitom i dugovima (koji ugrožavaju pristup tržištu), a u drugima (primjerice u eurozoni, Velikoj Britaniji i SAD-u) političkim zazorom od dodatnog fiskalnog poticaja dovodeći do strogih mjera štednje koje potkopavaju kratkoročni rast.

Stoga, sviđalo se to vama ili ne, središnje banke postale su i još uvijek jesu jedini izbor po pitanju pružanja podrške agregatnoj potražnji, povećanja mogućnosti zapošljavanja i sprječavanja deflacije.  Posljedično, nekonvencionalne monetarne politike – koje su se ustalile već gotovo tijekom cijelog jednog desetljeća – i same su postale konvencionalne. Uslijed kontinuiranog slabog rasta i rizika od deflacije u većini razvijenih gospodarstava, kreatori monetarnih politika trebat će nastaviti sa svojom samotnom borbom s novim skupom "nekonvencionalnih nekonvencionalnih" monetarnih politika. Neke od njih već su provedene.

Primjerice, politika negativnih kamatnih stopa (NIRPs) trenutno se smatra standardom u Švicarskoj, Švedskoj, Danskoj, eurozoni i u Japanu, gdje se višak pričuva koje banke imaju kod središnjih banaka kao posljedica kvantitativnog popuštanja oporezuje negativnim kamatnim stopama. Kreatori politika premjestili su težište s rada s količinom novca (kvantitativno popuštanje, politika jeftinih kredita i intervencija u razmjeni stranih valuta) na rad s cijenom novca (ponajprije politika nulte kamatne stope, zatim upravljanje očekivanjima te u ovom trenutku politika negativnih kamatnih stopa). Nominalne kamatne stope trenutno su negativne ne samo u slučaju duga na jednu noć, već također vezano uz desetogodišnje državne obveznice. Doista, državne obveznice u vrijednosti od oko 6 trilijuna dolara diljem svijeta u ovom trenutku ima negativne nominalne prinose.

Rastuća nejednakost
Sljedeća faza nekonvencionalne nekonvencionalne monetarne politike – ako se znatno povećaju rizici od recesije, deflacije i financijske krize – mogla bi imati tri komponente. Ponajprije, središnje banke mogle bi oporezivati gotovinu kako bi spriječile banke u pokušaju izbjegavanja poreza negativnih stopa na višak pričuva. Budući da banke nisu u mogućnosti prijeći na gotovinu (što bi dovelo do nultih kamatnih stopa), središnje banke mogle bi postati još negativnije po pitanju kamatnih stopa.

Nadalje, kvantitativno popuštanje moglo bi prerasti do isplate gotovine poznate kao "novac iz helikoptera" ili izravno monetarno financiranje većih fiskalnih deficita od strane središnjih banaka. Zaista, na tržištu su se od nedavno pojavila šuškanja o dobrobitima trajne monetizacije javnih deficita i dugova. Štoviše, dok je kvantitativno popuštanje pogodovalo vlasnicima financijskih sredstava povećanjem cijena dionica, obveznica i nekretnina, ono je također raspirilo rastuću nejednakost. Novac iz helikoptera (putem smanjenja poreza ili prijenosa financiranih novoštampanim novcem) stavio bi novac izravno u ruke domaćinstava, što bi potaknulo potrošnju.

Očajne mjere 
Treće, politika jeftinih kredita središnjih banaka, ili kupovina privatnih sredstava, mogla bi se značajno povećati. Razmotrite izravnu kupovinu dionica, visokorizičnih korporacijskih obveznica i loših bankarskih kredita. Ako nekonvencionalne nekonvencionalne monetarne politike zvuče pomalo suludo, potrebno se je podsjetiti da je isto bilo rečeno o "konvencionalnim nekonvencionalnim" politikama prije samo nekoliko godina. Ako se trenutni uvjeti u razvijenim gospodarstvima održe i nakon cijelog jednog desetljeća, novac iz helikoptera, monetizacija duga i oporezivanje gotovine mogli bi postati novo kvantitativno popuštanje, politika jeftinih kredita, upravljanje očekivanjima, politika nulte kamatne stope i politika negativne kamatne stope. Očajna vremena nalažu očajne mjere. 

© Project Syndicate, 2016.