Premijer Tihomir Orešković otkrio je ovih dana novinarima da Vlada uskoro namjerava napraviti prve korake k racionalizaciji mreže državnih agencija. Plan je, kaže, da se njihov broj sa sadašnjih 56 smanji za približno četvrtinu, tj. za 13 do 15. Modaliteti su pritom različiti; od spajanja i pripajanja srodnim institucijama do utapanja u resorna ministarstva, a za neke je moguća i privatizacija. U Vladi su o tome već započeti razgovori, nadležni ministri navodno bi već ovaj tjedan trebali iznijeti konkretnije planove, a iz Vladinih krugova prilično nadobudno najavljuju da se odluka o tome koje državne agencije čeka prestrojavanje ili ukidanje očekuje negdje sredinom mjeseca.

Što će od svega toga biti, ostaje vidjeti. Izvjesno je da će u većini agencija koje će se naći na toj listi Vladini planovi 'a priori' izazvati otpore. A kako je premijer spominjao samo agencije, čini se da će brojni zavodi, instituti, fondovi i druge pravne osobe s javnim ovlastima koje su za bivše Vlade bile sastavni dio dubinske analize rashoda (ukupno njih 180) i preporuka spajanja, do daljnjega ostati pošteđeni potresa. Prema svemu sudeći, to vrijedi i za četiri javna znanstvena instituta čije je područje istraživanja u najvećoj mjeri vezano uz ekonomiju, a za koje je bivša Vlada bila predvidjela spajanje. Ni jedan od tog četverca – zagrebački Ekonomski institut, Institut za javne financije, Institut za razvoj i međunarodne odnose te Institut za turizam – nije bio sklon takvoj ideji, a ispalo se da se ona, barem zasad, usput rasplinula. Primjedbe su uglavnom bile da se takve odluke ne bi smjele donositi naprečac i bez odgovarajuće analize.

Maruška Vizek, koja je nakon odlaska bivše ravnateljice Dubravke Jurline Alibegović na funkciju ministrice uprave preuzela ulogu v. d. ravnateljice Ekonomskog instituta to ističe i danas. "Također, budući da Institut uspješno sudjeluje u europskom istraživačkom prostoru (trenutno provodimo tri H2020 projekta te još osam drugih znanstveno-istraživačkih projekata financiranih iz europskih i hrvatskih zaklada), a za hrvatske uvjete iskazuje i nadprosječnu vidljivost znanstvenog rada mjerenu brojem radova u časopisima indeksiranima u prestižnoj Web of Science bibliografskoj bazi, smatramo da postoje svi preduvjeti da Institut zadrži svoju samostalnost", kaže Vizek.

Lanjska dubinska analiza u kojoj su, među ostalim, izneseni mogući kandidati za brak ili za 'posvajanje', na nekim je primjerima, doduše, i pokazala da su podaci do kojih su došli u analizi nedovoljni za zadovoljavajući uvid u funkcionalnu logiku spajanja. Pokazala je to prilično neuvjerljiva argumentacija za, primjerice, prijedlog spajanja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja s Državnom agencijom za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka te Hanfe. Međutim, ako bi učinci procesa racionalizacija samo kroz statusne promjene bili i upola manji od procjene Povjerenstva o "62 milijuna kuna jednokratno, plus 110 milijuna kuna u srednjem roku", razmatranje broja i povezivanja agencija i sličnih institucija i te kako je opravdano.

Financiranje raznih agencija, zavoda, fondova i instituta jednostavno troši mnogo proračunskog novca, a u mnogima su 'golim okom' vidljivi uobičajeni sindromi slabe učinkovitosti i preklapanja poslova. U slučaju 'ekonomskih instituta', ali i niza onih drugoga znanstvenog profila možda se i naglašenije nameće pitanje perspektiva i sposobnosti da u većoj mjeri generiraju prihode na tržištu (tzv. vlastiti prihodi). Drugim riječima, ako se najvećim dijelom financiraju iz državnog proračuna, možda bi i njihov znanstveno-istraživački rad u većoj mjeri i izravnije trebao biti u funkciji analitičkih i znanstvenih podloga u cilju kreiranja javnih (ekonomskih) politika i regulatornih okvira.

Jer, upravo su manjkavosti u prethodnim procjenama fiskalnih, ali i širih učinaka pojedinih zakonodavnih rješenja jedna od kroničnih boljka hrvatskih vlada. Ekonomski institut kao institucija koja se najvećim dijelom financira upravo iz državnog proračuna sa svojim istraživačima i ukupno 57 zaposlenika svakako bi tu mogao biti od koristi. EIZ, naime, kroz projekte koje radi "za tržište" danas uspijeva ostvariti samo oko 2,5 milijuna kuna (podatak iz izvješća za 2014.), dok preostalih više od četiri petine ili oko 10 milijuna kuna osigurava iz proračuna i to mu nije dostatno ni za plaće. Očito su i na znanstvenom tržištu vremena postala teža jer je, primjerice, još prije šest-sedam godina EIZ bilježio i po pet milijuna kuna tzv. vlastitih prihoda.

Ako je suditi prema omjeru vlastitih i proračunskih sredstava, čini se da se s tržišnom utakmicom najbolje nosi Institut za javne financije. IJF, doduše ima samo nešto više od 20-ak zaposlenih pa iz proračuna povlači znatno manjih 2,4 milijuna kuna, no istodobno i znatno više 'zarađuje' na tržištu. Preklani je zabilježio vlastite prihode u iznosu 4,9 milijuna, a lani oko 5,6 milijuna kuna. Institut za razvoj i međunarodne odnose te Institut za turizam, preostale dvije institucije koje su donedavno bile u kombinaciji za objedinjavanje u jedan "institut za ekonomiju" omjerom proračunskog i samofinanciranja su negdje između IJF-a i EIZ-a.

Oba u svojim izvješćima ističu europske projekte, pri čemu je Institut za turizam u izvješću za 2015. iskazao dvostruko više prihoda iz EU izvora (1,5 milijuna nasuprot oko 750.000 kuna u 2014.). Hoće li ekonomski instituti imati saveznika  u današnjoj ministrici uprave koja je donedavno bila šefica EIZ-a koja se također protivila spajanju, prerano je reći. Prerano je predviđati i hoće li skora nova ravnateljica EIZ-a Maja Vehovec te nedavni neočekivani i, prema mnogima kontroverzni izbor Drage Jakovčevića za novog predsjednika njegova Upravnog vijeća značiti i menadžerski poduzetniji i učinkovitiji Institut. Uz proračunska ograničenja kojih znanost nije ostala pošteđena, to se nameće kao nužan smjer. No kao što su iznosi proračunskog financiranja instituta prava sitnicau odnosu na agencije, isto vrijedi i za prostor racionalizacija.