Bez municije? Časopis The Economist nedavno je upitao kreatore monetarne politike. Stephen Roach nazvao je potez najvećih središnjih banaka – uključujući japansku središnju banku Bank of Japan, Europsku središnju banku i švedsku središnju banku Bank of Sweden – vezan uz negativne realne (i u nekim slučajevima čak i nominalne) kamatne stope "ispraznim" nastojanjem koje samo polaže "temelje za sljedeću krizu."

Također, na sastanku G-20 ministara financija u veljači, guverner središnje britanske banke Bank of England Mark Carney navodno je nazvao te politike "u konačnici igrom nulte sume." Jesu li središnje banke najvećih razvijenih gospodarstava – koje su nosile teret održavanja anemičnih oporavaka nakon 2008. – zaista iskoristile sve ostale opcije? Doista se doima da jesu. Bilance središnjih banaka nabubrile su, dok su kamatne stope dosegnule "gotovo nulte" niže granice. Čini se da ima puno raspoložive jeftine vode, ali konj odbija piti. Bez ikakvih naznaka inflacije i uslijed još uvijek mlakog i krhkog rasta, mnogi predviđaju kronično usporeni rast, dok se neki čak pribojavaju još jedne globalne recesije.

Međutim, kreatorima politika preostala je još jedna opcija: prelazak na "čišću" fiskalnu politiku, u kojoj oni izravno financiraju vladinu potrošnju štampanjem novca – takozvanu "pomoć iz helikoptera." Novi novac zaobišao bi financijski i korporativni sektor i išao ravno najpotrebitijima: potrošačima nižih i srednjih prihoda. Novac bi mogao ići izravno njima i putem ulaganja u otvaranja novih radnih mjesta, infrastrukturu koja će povećati produktivnost. Stavljanjem kupovne moći u ruke onima kojima je ona najpotrebnija, izravno monetarno financiranje javne potrošnje također bi pomoglo u poboljšanju inkluzivnosti u gospodarstvima u kojima je nejednakost u brzom porastu.

'Pomoć iz helikoptera'
"Pomoć iz helikoptera" tj. nekonvencionalne mjere koje se poduzimaju za poticanje gospodarstva tijekom razdoblja deflacije, trenutno predlažu ekonomisti ljevičari, kao i oni koji pripadaju centru. Na neki način, čak i neki "konzervativci" – koji potiču veću javnu potrošnju na infrastrukturu, ali također žele smanjenje poreza i opiru se većem zaduživanju – de facto podupiru "pomoć iz helikoptera". U posljednje vrijeme pojavili su se radikalniji prijedlozi, koji odražavaju osjećaj žurnosti i razočaranje širokih razmjera s učincima sadašnje monetarne politike. Onkraj propagiranja većih minimalnih plaća, neki pozivaju na "izmijenjenu prihodovnu politiku" gdje vlade nameću privatnim poslodavcima povećanje plaća na svim razinama – potez koji bi povisio cijene i osujetio deflacijska očekivanja.

Činjenica da čak i ekonomisti čija stajališta nimalo nisu nalik onima krajnje ljevice razmatraju takav intervencionizam pokazuje koliko su ekstremne postale trenutne okolnosti.Ja odobravam sve ove prijedloge u nekom obliku. Pojedinosti o njihovoj provedbi očigledno bi trebale varirati, ovisno o okolnostima u svakom pojedinom gospodarstvu. Njemačka je, primjerice, u moćnoj poziciji za provedbu izmijenjene prihodovne politike, obzirom na njen ogroman suficit na tekućem računu platne bilance, iako bi nesumnjivo mogla naići na veće političke prepreke. Međutim, povećanje potrošnje na obrazovanje, unaprijeđenje vještina i infrastrukture nameću se sami po sebi posvuda i politički su izvediviji.

 Ali postoji i druga dimenzija izazova koja do sad nije bila ni približno dovoljno naglašena, unatoč upozorenjima Carneya, Roacha i ostalih. Nulte ili negativne realne kamatne stope, kad postanu gotovo permanentne, narušavaju učinkovitu raspodjelu kapitala i polažu temelje za balone, bankrote i krize. One također doprinose daljnoj koncentraciji prihoda na vrhu na štetu malih štediša, dok istovremeno stvaraju prilike kako bi se veliki financijski igrači okoristili pristupom štednji s negativnim realnim troškovima. Iako to može zvučati neobično, vjerojatno je da bi svjetsko gospodarstvo imalo koristi od nešto većih kamatnih stopa.

Tradicionalna 'municija' 
Međutim, povećanje kamatnih stopa ne može izolirana politika. Umjesto toga mala povećavanja stopa moraju biti uključena u širu fiskalnu i distribucijsku strategiju i provedena uz veću javnu potrošnju na infrastrukturu i unaprijeđenje vještina, kao i neki blagi oblici prihodovne politike koji pribjegavaju, primjerice, "moralnom uvjeravanju." S druge strane, čak i uslijed takvog pristupa, najveće središnje banke trebale bi uskladiti svoje politike. Kad bi jedna velika središnja banka pokušala uvesti više kamatne stope, njeno bi gospodarstvo odmah bilo "kažnjeno" kroz aprecijaciju valute, pad konkurentnosti i slabljenje izvoza, a posljedice svega toga potkopale bi agregatnu potražnju i zapošljavanje.

 Kad bi najveće središnje banke odlučile istovremeno povisiti svoje politike kamatnih stopa, učinci prelijevanja poništili bi se međusobno. Koordinirani potez, možda povećanje stopa za skromnih dva inkrementa to jest 25 ili 30 baznih bodova, bio bi neutralan po pitanju deviznog tečaja i kratkoročne konkurentnosti, čak i kad bi to vratilo kamatne stope natrag u pozitivu. Kad bi taj potez bio uspješan, iza njega bi naposljetku uslijedila daljnja mala povećanja, što bi napravilo prostora za tradicionalniju "municiju" monetarne politike koja bi se upotrijebila u budućnosti.

Koordinirani paket
Uspjeh također ovisi o istovremenom provođenju fiskalne ekspanzije diljem svijeta, gdje se nastojanja svake države planiraju sukladno njenom fiskalnom prostoru i poziciji tekućeg računa platne bilance. Ekspanzija bi trebala financirati globalni program ulaganja u fizičku i ljudsku infrastrukturu te se usredotočiti na dva ključna izazova našeg vremena: čišću energiju i vještine za digitalno doba. Koordinirani i dobro tempirani paket politika mogao bi potaknuti globalni rast, poboljšati raspodjelu kapitala, podržati pravedniju raspodjelu prihoda i smanjiti opasnost spekulativnih  balona.

Razni sastanci prethodno summitu G-20 u Kini, uključujući proljetne sastanke MMF-a i Svjetske banke, bili bi idealni forumi za osmišljavanmje takvog paketa i promicanje njegove primjene. Ortodoksna ekonomska teorija i neovisno djelovanje očigledno su podbacili. Došlo je vrijeme da kreatori politika prepoznaju da inovativna međunarodna politička suradnja nije luksuz; ponekad – kao što je to trenutno slučaj – ona je nužna.

© Project Syndicate, 2015.