Mogu li županije biti poticatelji lokalnog poduzetništva, bila je glavna tema panela koji je na Poslovnom uzletu Grada Varaždina okupio župane Varaždinske, Međimurske, Krapinsko-zagorske, Bjelovarsko-bilogorske te Šibensko-kninske županije.

Varaždinski župan Predrag Štromar istaknuo je da je njegova županija među prvima u Hrvatskoj, još 2011. izašla iz gospodarske krize, a za razliku od većine ostalih koje su to ostvarile tek 2014. godine. "Svaki službenik u Varaždinu, a siguran sam da je slična situacija i u susjednim županijama, uvijek razmišlja kako što bolje pomoći poduzetniku. Bojim se da to nije slučaj u čitavoj Hrvatskoj", kazao je Štromar. Njegov međimurski kolega Matija Posavec upozorio je na činjenicu velike zaposlenosti i malih plaća, a što je situacija koja se lagano poboljšava. 

Problem sredstava
"Mi imamo slučaj jedne njemačke tvrtke koja ima gotovo istovjetne pogone u Njemačkoj i Hrvatskoj. Za razliku od ustaljenog mišljenja da je u Njemačkoj veća produktivnost i da su zato gore veće plaće, u ovom slučaju je produktivnost za 30 posto veća u Međimurju. No, plaće su i dalje niske, a glavni razlog za to su visoki troškovi proizvodnje, prvenstveno zbog parafiskalnih nameta koji se moraju drastično smanjiti i prestati opterećivati poduzetnike", kazao je Posavec. Dodao je da je tu regionalna i lokalna samouprava nemoćna jer se radi o stvarima iz ingerencija centralne državne uprave i same Vlade.

Željko Kolar, župan Krapinsko-zagorske županije smatra da bez davanja županijama većih fiskalnih prihoda neće biti većih pomaka u razvoju regionalne samouprave i decentralizaciji zemlje. "Već su u nekoliko navrata županijama prenošene ovlasti državne uprave, ali istodobno nisu osigurana i sredstva kako bi to sve funkcioniralo. Štoviše, stalno nam se smanjuju prihodi i tjera na štednu tako da mi se čini da sada samo možemo još uštedjeti samo na potrošnji zraka koji udišemo. Županije su fiskalno ograničene, a što je najgore da nemaju nikakvog utjecaja na to", navodi Kolar. Bjelovarsko-bilogorski župan Damir Bajs stava je da županije mogu i moraju na sve načine pomagati svojim poduzetnicima.

Bajs navodi da se ponekad poduzetnicima može pomoći izravno, kroz poticaje ili subvencije, no često je i veća neizravna pomoć, kada im se otvaraju vrata prema državnim institucijama koje su često prezatvorene za male poduzetnike. "Mi imamo običaj da u prvom stupnju stvari prepuštamo redovnim institucijama. No, ako nešto kronično ne funkcionira, ako netko ne može dobiti građevnu dozvolu šest mjeseci, onda mi u Županiji idemo vidjeti o čemu se tu konkretno radi i kako to optimalno riješiti", kaže Bajs.

I Šibensko-kninski župan Goran Pauk, koji je nedavno postao i predsjednik Hrvatske zajednice županija, kaže da se oni susreću s problemima kao i ostale županije. "Imamo izravne i neizravne potpore našim poduzetnicima, a pomoć nastojimo uskladiti i s našim gradovima. Naša poduzetnička zona Podi, s više od pet milijuna četvornih metara prostora, je jedna od najpoznatijih u čitavoj zemlji te stalno radimo na jačanju njezine konkurentnosti", kaže Pauk. 

U prosjeku EU
Svi župani se slažu da je potrebna decentralizacija Hrvatske, no većina ih smatra da ipak nije nužno ukidanje županija. Predrag Štromar smatra da je hitno potrebna decentralizacija ovlasti i novca, a da je primjer spuštanja izdavanja građevinskih dozvola s državne uprave na županije bio odličan potez koji je ubrzo i pojednostavio proceduru. "Iako smo preuzeli izdavanje građevnih dozvola, katastar je idalje centraliziran. Konkretno u Varaždinu na čekanju su nam investicije teške ukupno 600 milijuna kuna zbog nemogućnosti rješavanja zemljišnih knjiga. Kada je sustav centraliziran, često postoji problem razumijevanja lokalnih problema. Mislim da bi mi takve probleme rješavali puno brže i bolje", stava je Štromar.

Dodaje da je stava da konkretan broj županija nije od presudne važnosti ako se uredi da čitavi sustav decentralizirane regionalne samouprave funkcionira. Na njegovom tragu je i Željko Kolar koji kaže da je broj jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, kako u apsolutnom broju tako i po broju stanovnika, u EU prosjeku te da ne vidi što bi smanjenje broja županija, gradova i općina, bez detaljne analize i strategije decentralizacije, moglo donijeti. Matija Posavec kao negativan primjer brzopletog krojenja novih regija, gradova i općina navodi primjer Grčke. "Ta zemlja je 1986. nakon ulaska u EU, procijenila ili joj je bilo sugerirano, da treba smanjiti broj općina, a kojih je bilo oko 2000.

U narednih nekoliko godina su provedene dvije reforme koje su smanjile broj jedinica lokalne samouprave na ispod 900. No, analize su pokazale da je nova podjela, koja je naravno rađena bez ikakve analize i strategije, dovela do toga da je čitav sustav javne uprave postao još nefunkcionalniji i skuplji nego prije. Ne bih volio da se to dogodi i nama", kazao je Posavec. Dodao je da je i u Hrvatskoj nužno napraviti analizu što i kako jer nisu sve županije jednako efikasne. Kao primjer je naveo da u Međimurskoj županiji na javnu upravu otpada samo šest posto ukupno zaposlenih, a što je najmanje u Hrvatskoj. Šibensko-kninski župan Pauk kaže da je broj županija irelevantan ako se napravi kvalitetna decentralizacija.

"Obično se smatra kako u županijama postoji jako veliki broj zaposlenih, ali samo za primjer dajem usporedbu s uredima državne uprave po županijama. Dakle, ukupno je u županijskim uredima u čitavoj Hrvatskoj zaposleno 1950 ljudi, a istodobno je njih 2500 zaposlenih u centraliziranim uredima državne uprave, a koji često sjede s nama u županijskim zgradama", kaže Pauk. Bjelovarsko-bilogorski župan Bajs kao primjer dobre regionalne samouprave navodi Dansku. Bajs tvrdi da od ukupnih fiskalnih prihoda u Danskoj na lokalnu samupravu otpada 63 posto novca, a centralna država dobiva manje od 30 posto. 

Trebaju više ovlasti
Kao primjer kako centralna vlast često ne razumije lokalnu problematiku, zbog čega bi županije trebale imati više ovlasti, Željko Kolar navodi slučaj bivše Političke škole Kumrovec. Kako tvrdi Kolar, država je za taj objekt raspisala u zadnjih 10-ak godina sedam natječaja. "Uvijek je cijena bila procijenjena na 21 ili 22 milijuna kuna i nije bilo zainteresiranih. Najviša ponuđena cijena se kretala na razini od devet milijuna. Da se to uspješno privatiziralo, sada je tamo moglo raditi i 500 ljudi", kaže Krapinsko-zagorski župan.