Miroslav Božić više od desetljeća radio je u Ministarstvu poljoprivrede, bio je u timu koji je s Europskom komisijom pregovarao o pravima i obvezama RH vezanim uz poljoprivredu, a danas je savjetnik Uprave Viro grupe. Kako sada, kad je izvan sustava, ocjenjuje stanje i budućnost nacionalnog agrara te što očekuje od novog ministra? 

Sve su glasniji zahtjevi za pokretanjem agrobanke, zašto HBOR nije dobro rješenje?
Još su u javnosti podijeljena mišljenja o najboljem modalitetu korištenja postojeće infrastrukture za financiranje poljoprivrede. Najvažnije je da je problem u političkom smislu prepoznat, što je zasluga Udruge OPG-a. HBOR nije prikladno rješenje zbog brojnih ograničenja, dok bi u slučaju HPB-a bilo jednostavnije dograditi postojeći okvir poslovanja te banke. Moja bi sugestija bila da to bude komplementarna aktivnost komercijalnim bankama, da u programe bude uključen i privatni kapital te da težište bude na osiguranju obrtnih sredstava.

Bankari nerado financiraju agrarne projekte, je li tu i država zakazala? 
Uvjet bankara su održivi projekti koji stvaraju novu vrijednost. Posljednjih 6-7 godina imamo ozbiljan problem sa stvaranjem dodane vrijednosti u poljoprivredi, u tome smo na europskom začelju. Vjerujem da je to ključni razlog za suzdržanost banaka koje jednostavno nemaju povjerenje. Da, država je zakazala. No, rješenje nije u izgradnji državnog sustava financiranja poljoprivrede. Pogreška je u temeljnim postavkama naše javne politike koja na poljoprivredu de facto gleda kao na invalidni sektor koji ne može opstati bez potpora. Nemamo jasnu viziju i smjer razvoja. To onda znači da ne možete zadobiti povjerenje onih koji trebaju osigurati financiranje.

U javnosti je stvorena slika da se poljoprivreda ne razvija kako bi mogla jer vlasnici potpore troše nenamjenski. Vi pak ističete podatak da je unatrag 20-ak godina iz javnih izvora u agrar uloženo tek 3,8 mlrd. kn.
Za kreditiranje iz javnih izvora od 1996. utrošeno je samo 3,8 milijardi kuna na oko 39 tisuća kredita. No, na mjere tržišno-cjenovne potpore u 15-ak godina utrošeno je gotovo 10 puta više. To je potpuno neprirodan nerazmjer u korist neučinkovitih potpora, izrazito neravnomjerno raspoređenih. No, zabrinjava skroman udjel strukturnih mjera potpore koje su s motrišta EU politike najvažnije za rast i razvoj. U posljednjih 11 godina manji je od 14 posto. Za javne službe u poljoprivredi u razdoblju 2004.-2014. iz proračuna je isplaćeno gotovo 6,5 mlrd. kuna, što je prosječno 17% poljoprivrednog proračuna. Zapanjujući je podatak da je samo u razdoblju 2012.-2014. za administraciju isplaćeno 2,5 milijardi kuna, odnosno gotovo svaka četvrta kuna iz poljoprivrednog proračuna. Potreban je radikalan rez ovih javnih izdataka. 

Kako komentirate prvu procjenu Eurostatovih ekonomskih računa u poljoprivredi za 2015., gdje stoji da je Hrvatska najbolja?
Iz podataka koje sam nedavno javno prezentirao razvidno je da smo najlošiji u EU i to po svim parametrima. Jedino mi imamo dvoznamenkasti pad outputa, dodane vrijednosti, dohotka, potrošnje fiksnog kapitala i produktivnosti. Prve procjene za 2015. su donekle ohrabrujuće. I to zato što je riječ o godišnjim stopama promjena koje su u solidnom plusu. No, već na drugi pogled možete uočiti zašto se kaže da se prvi mačići u vodu bacaju. Već smo bili svjedoci za 2014. kako se prva i druga procjena Eurostata za Hrvatsku značajno razlikuju u odnosu na konačne podatke – koji su bili puno lošiji. No, čak i ako bismo uzeli ove prve procjene za 2015. kao konačne, još je jako daleko stvarni oporavak. U posljednje četiri godine izgubili smo cijeli godišnji dohodak poljoprivrednika i cijelu godišnju dodanu bruto vrijednost.

Koliko je politička retorika tome kumovala? I u ovoj fazi slaganja križaljke za novu Vladu RH mnogima su opet usta puna rješenja.
Umjesto povratka ljudi na selo, imamo stalan odljev ruralnog stanovništva, a umjesto novih milijun hektara, u 2014. imamo za 7% manje korištenje poljoprivrednog zemljišta nego u 2010. Naš je problem znatno odstupanje političke retorike i implementacije agrarno-političkih ciljeva u posljednjem desetljeću. Vjerovalo se da će se to promijeniti nabolje nakon ulaska u EU. Kao što smo vidjeli,  nije. EU nam u tome ne može nimalo pomoći i to je isključivo naša odgovornost.  Pristupnim pregovorima nam je omogućen financijski okvir kakav zapravo nitko u EU nema u razdoblju do 2020. Riječ je o više od 700 milijuna eura potencijalnih godišnjih transfera za razvoj poljoprivrede i ruralnog prostora. Dobra je vijest da je u razdoblju ispred nas stanje moguće popraviti. 

Što bi novi ministar sa svojim timom morao uraditi već prvu godinu?
Ključna je vizija uz koju mora čvrsto stajati cijeli njegov tim, ali ona mora biti rezultat otvorenog dijaloga. Potom bi morao osigurati provedbu politike koja je u suglasju s retorikom. Ključne stvari u provedbi su partnerstvo, suradnja, zajednička akcija, ali i podjela odgovornosti. Nužno je vratiti optimizam među poljoprivrednike. Prvi je uvjet za to vratiti povjerenje. Iznimno je važno da ministar ima snažnu potporu premijera i Vlade, što treba pratiti i odgovarajući proračun. Anomalije u smislu neprimjereno visokog udjela javnih službi u poljoprivrednom proračunu treba od početka uklanjati uz snažniji porast udjela mjera strukturne potpore. Treba preispitati opravdanost prebacivanja sredstava ruralnog razvoja na izravna plaćanja za cijelo programsko razdoblje do 2020. To mi se čini ishitrenim, posebice u kontekstu značajnog interesa u prvim natječajima za ruralni razvoj. Izdvojio bih kao prioritet i pitanje ustroja proizvođačkih organizacija koje su zadnjom reformom zajedničke poljoprivredne politike dobile novi vjetar u leđa. Veliko je nezadovoljstvo provedbom zemljišne politike. Vjerujem da će taj vrući krumpir i brojne druge izazove novi ministar uspješno svladavati.