Kroz tjedan dana istječe zakonski rok u kojem dužnici moraju odlučiti hoće li prihvatiti ponudu konverzije i pretvoriti "švicarce" u kredit u eurima. Unatoč brojnim prigovorima, zasad se na taj korak odlučila polovica dužnika, a očekuje se da će većina ipak pristati s obzirom da se radi o jedinom rješenju koje garantira brisanje dijela glavnice.

A činjenica da zakonom nije predviđena mogućnost za podnošenje prigovora, i zagarantirano automatsko produljenje roka, samo je još jedan dokaz koliko je konačan zakon napisan površno i u žurbi. Kad se podvuče crta: oko 22.000 dužnika izvuklo je deblji kraj u ovakvom načinu konverzije. Da će biti nezadovoljnika upozoravao je još HNB davno, sugerirajući da su krediti u francima više godina bili osjetno povoljniji od eura, a što se zanemarilo u rješenju "one size fits all". 

Manjkava statistika
Dio nezadovoljnih osporava bankama što im u kamati ne priznaju akcije, o čemu se može debatirati treba li im banka to uvažiti ili to izlazi iz okvira predviđenih zakonom. No, niz je primjera da se klijenti žale na upitno visoku kamatnu stopu u izračunu konverzije što za posljedicu nosi desetke tisuća novonastalog duga banci. Problem je manjkava statistika: nema neovisnog izvora o povijesnim kamatnim stopama za kredite u švicarcima prije 2011. već su te podatke banke izvukle iz svojih arhiva što je izazvalo sumnje u manipulacije.

U realnom primjeru to izgleda ovako: klijent diže kredit u franku 2006. uz 4,95 posto kamate. Alternativa je 5,95 posto u eurima. Svi opstali uvjeti kredita, od hipoteke do načina otplate, su identični. No, na kućnu adresu banka šalje izračun prema kojem bi dužnik u euru plaćao 7,5 posto, pa eto, sad je još dužan 50-ak tisuća kuna. U nekim bankama su očito računali na kratkotrajno pamćenje dužnika, no neki su, eto ti vraga, sačuvali originalne letke ponude stambenih kredita. I sad nastupa ključno pitanje: je li banka klijenta obmanjivala 2006. prilikom ugovaranja ili ga obmanjuje sad u izračunu? Ili je, da budemo skroz pošteni, samo nastala slučajna pogreška na štetu klijenta?

'Odokativna' kamata
Jedna od glavnih zamjerki zakona, a ima ih da ne stanu na cijelu stranicu, je što je previše toga ostavio na samovoljno tumačenje bankama. Što znači sporazumno namirivanje eventualnog manjka? Smije li se u anekse staviti klauzula scenarija da zakon ne prođe stepenicu Ustavnog suda? Treba li pri izračunu glavnice koristiti kupovni, srednji ili prodajni tečaj? Ovisno o odabiru nekima su umjetno napuhane glavnice i do pet posto? Nabrojano je samo manji dio prigovora koji su doveli do situacije da su u nekim bankama klijenti zadovoljniji, dok se oko drugih koncentrira većina zamjerki.

U želji da minimiziraju gubitke po konverziji, zbog kojih su na kraju rujna objavile 4,5 milijardi kuna gubitaka, neke banke očito su naprosto "odokativno" odrezale kamate na gornjem plafonu, "uštimale" tečaj i u potpunosti zanemarile povijesni odnos s klijentima. To je situacija u kojoj se s pravom može pitati, a to je i dobro pitanje za Hrvatsku narodnu banku, je li tu "zaštekao" risk menadžment?

Umirivanje vlasnika
Kakvo je to upravljanje rizikom ako klijentu koji nije dana zakasnio s otplatom, čak ni u razdoblju simultane aprecijacije franka i rasta kamatnih stopa, uredno servisirao obveze i nikad nije koristio instrumente poput moratorija, ako banka odreže maksimalnu kamatu 7 posto po principu uzmi ili ostavi? A istovremeno, novom klijentu koji po prvi puta kuca na vrata banke, i o kojem ništa ne zna, odobri novi stambeni kredit po 5,2 posto?

Ne sumnjajući da je to sigurno u skladu sa zakonom, za debatu ostaje je li i pametno? Ili naprosto banka to radi jer može? Jer je njezinoj upravi puno važnije što će reći već iziritirani vlasnici (u Beču, Milanu i Parizu), i hoće li im produžiti mandat, od respektiranja dugogodišnjeg odnosa s klijentom? Neosporno je da su svi taoci lošeg zakona: banke zbrajaju gubitke, dužnici čekaju signal iz HNB-a što dalje, proračun ostaje bez milijardi, a povjerenje u financijski sustav je na žalosnim razinama. 

* autorica sudjeluje u otplati kredita u CHF