U Zagrebu je u ponedjeljak navečer hicem iz pištolja propucan Michael Ljubas, poduzetnik kojeg portal Poslovna Hrvatska povezuje sa 25 tvrtki.

Zasad je teško reći tko ga je ranio u nogu i to ne zato jer kandidata nema nego zato jer ih, zbog miljea u kojem se godinama kreće, ima i previše. Nije to prvi puta da se Ljubas našao u priči o napadu na nekog poduzetnika. Kad je 2008. pretučen vlasnik Industrogradnje Josip Galinec, uprava te tvrtke odmah je izašla s priopćenjem u kojem se među četiri imena spominju imena Miroslava Kutle i Michaela Ljubasa, no kasnije istraga nije im dala za pravo. 

Prvi uvoznik kompjutera  
Dečko s Trešnjevke, gastarbajtersko dijete rođeno u Njemačkoj i godinama istaknuti član BBB-a koji se nije prezao na kolodvoru u Kninu s par Dinamovih navijača dočekati vlak iz Beograda pun navijača Crvene Zvezde,  u posao  je ušao krajem 80- tih s kožnim jaknama iz Istanbula. Uskoro je težište svog biznisa prebacio na drugi kraj azijskog kontinenta, u Singapur, iz kojeg među prvima počinje uvoziti telefaks uređaje.

Osnovao je tvrtku Ferax, koja je od 1992. do 1995. bila najveći uvoznik informatičke opreme u RH. "Oduvijek je znao prepoznati trendove i imao je nos za biznis", kaže jedan njegov poznanik, kojeg se dojmilo kojom lakoćom Ljubas rješava probleme. Primjerice, kad mu je zbog određenih razloga bilo zabranjen ulazak u Austriju, poslužio se bosanskim podrijetlom svoje obitelji i izvadio putovnicu BiH, s kojom je nastavio slobodno putovati. 

Bistar i beskrupulozan
A kad si je za vrat navukao probleme s nekim nezgodnim ljudima, izmislio je priču da je nećak tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, ne bi li ga ostavili na miru.  Iz tog razdoblja ostalo je zapamćeno dosta anegdota o bistrom, ali i inatljivom i beskrupuloznom liku. Ekipi koja je  od Ljubasa utjerivala dug od nekoliko desetaka tisuća DEM, donio je na sastanak nekoliko vreća punih kovanica. "Nije mu bilo teško danima usitnjavati marke, samo da im napakosti", prisjeća se njegov znanac.  A onda je počela privatizacija. Ljubas je počeo kupovati tvrtke, primjerice tvornicu namještaja Jadran, a kao važan dioničar vremenom je ovladao i Elektroprometom.

Obje tvrtke su uništene. Ljubasov Jadran- produkt danas je drugi na listi poreznih dužnika u RH, s ukupno 70,5 milijuna kuna poreznog duga. o kojem Porezna uprava nije puno vodila brigu. I Elektropromet je među vodećima na listi srama sa 23,1 milijuna kuna duga, koji od 2013. kupuje vrijeme pokušajem da sklopi predstečajnu nagodbu, iako su uvjeti za otvaranje stečaja već odavno ispunjeni. Tek se u predstečajnoj nagodbi doznalo da je Elektropromet ukupno dužan 128 milijuna kuna, od čega 85 milijuna kuna otpada na potraživanja Zagrebačke banke kao razlučnog vjerovnika koji bi se trebao namiriti preuzimanjem imovine.

Svi ostali vjerojatno će ostati bez svog novca, jer je prijedlog za predstečajnu nagodbu odbijen jer niti nema puno smisla predstečajne nagodbe sa tvrtkom koja je, s nekadašnjih 220 zaposlenika, nakon predatorske privatizacije spala na njih desetak. "U Elektropromet je bilo 300 i nešto ljudi i ja sam ih sve potamanio", izjavio je jednom prilikom Ljubas, ne znajući da njegov sugovornik, s kojim je pokušavao dogovoriti zauzimanje RIZ odašiljača, tvrtke s vrijednom  nekretninom na rubu maksimirske šume, tajno snima razgovor za suparničku stranu. Snimka je završila na Youtubeu, odakle je ubrzo skinuta. 

Novac prije ideologije
Kad se dokopao vlasti u Elektroprometu, upravnu zagradu iznajmio je početkom 2011. Prekršajnom sudu, što je šokiralo istjerane radnike. Tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković nije vidio ništa sporno u tome što se za najam zgrade svaki mjesec plaća 430.000 kuna. Ne jednom su radnici Elektropromenta Ljubasa prijavljivali DORH-u, ali bez ikakvog rezultata. Stvari su postale nešto jasnije tek kad su krenule priče o Ljubasovim navodnim zaštitnicima u politici, policiji, pojedinim ministarstvima ali i vezama sa stečajnim upraviteljima i sutkinjama zagrebačkog Trgovačkog suda, s čijim su  imenima otvoreno istupili  predsjednik udruge dioničara Elektroprometa Zdenko Steinbauer i sindikalni lider te tvrtke Zlatko Šatvar.

Posvjedočili su i o Ljubasovoj omiljenoj izjavi "ja sam brz, a ova banana država tako spora", što mu je omogućilo da, preuzimajući razne tvrtke, postane vlasnikom niza nekretnina. Čuvši za atentat na Ljubasa, Šatvar nam je kratko prokomentirao- "da je DORH u eri Mladena Bajića radio svoj posao, država bi na vrijeme zaustavila Ljubasa i sada se po Zagrebu ne bi pucalo". Iako je bio na udaru HND-a jer je u više navrata prijetio novinarima, Ljubas je ušao i u  svijet medija. Nakon što nije uspio kupiti Radio 1010 i Vjesnik, pokrenuo je portal Dnevno, a iako tamo zauzima šovinističke stavove to vlasniku nije smetalo da osnuje istoimene portale u Srbiji i u BiH, dokazujući da mu nije važna ideologija, nego utjecaj i novac.